Quantcast
Channel: Blog Archives - Lepota i zdravlje
Viewing all 796 articles
Browse latest View live

Duda Alapača: Baba i priključenija

$
0
0

Kroz prizmu definicije ekonomije kao nauke koja proučava ljudsko ponašanje, moja baba je važila za vrsnog stručnjaka. Još od rane mladosti, uvek je volela da joj se nešto ‘’nađe u kući’’. Tako štedljiva, i s malom penzijom (u narodu poznatijom pod nazivom ‘’crkavica’’), nekako je uspevala da ostvari budžetski deficit. Tajna njene monetarne politike ogledala se u dva jednostavna principa – ‘’nije kvarljiva roba’’ i ‘’neće da se baci’’.

U skladu s pomenutim principima, džak brašna predstavljao je mernu jedinicu za sveukupni prosperitet i kao takav bio pokazatelj mikroekonomske stabilnosti celokupnog njenog jednočlanog domaćinstva. Pored brašna, preduzimala je i dodatne preventivne mere, te gledala da uvek ima dovoljno zejtina, koficu masti, tuzlanske soli, krompira, luka jednog i drugog, kafe, brufena, tigrove masti i mentol bombona. Psihoaktivne supstance, koliko je nama poznato, baba nije koristila.

Duda Alapača: Mama, al’ na baterije

Od higijene je priznavala samo niveu, od milošte zvanu ‘’pomada’’, i kaladont koji smo uzalud pokušali da preimenujemo u pastu za zube. Ista sudbina je zadesila i imalin, koji nikada nije uspeo da se proglasi sredstvom za čišćenje obuće. Od omekšivača je jako volela bohor a od deterdženata – priznavala samo Merix, jorgovan, XXL pakovanje.

Posebnu vrstu poštovanja gajila je prema ‘’žutom’’ siru na bazi biljnih masti, karneks čajnoj, Takovo napolitankama s ukusom limuna i hermetički zatvorenoj kafi stranog porekla. Sladoled nije mnogo birala, volela je svaki, samo da nije mnogo voden. Bajadere i Jadro keks donosili smo joj kad bi ko ‘’krenuo na onu stranu’’. Pred kakve važne događaje kupovao se crni i žuti gazuirani sok, mada je, pred kraj, moram priznati, volela i šveps. Kikiriki i slične orašaste plodove nije jer preferirala su joj zapadali za protezu. Nije mnogo marila ni za namirnice egzotičnog naziva, te je kurkuma ostala jedan od retkih začina koji se kod babe nikad nisu primili. Začin C je od milja zvala Vegeta, a rezance za supu Fida.

Duda Alapača: Kriv je, časni sude

Vodeći se jasnim principima proizvodnje i raspodele, a potom i potrošnje, pasulj se kod babe kuvao za celu nedelju i jeo racionalno, nikada alavo, i samo za ručak. Kada bi petog dana ostala samo čorbica, uvek se mogao utrošiti bajat hleb ili od priloga dodati makarona.

Toalet papir i salvete je trošila razumno. Kao i šampon za kosu. Jedna litarska breza bi znala da potraje i celu sezonu. Ehoton je prestala da upotrebljava hiljadudevetstoosamdesetčetvrte, kada su joj umesto dimno sive uvalili golubje plavu. Truleks krpe nije bacala dok se ne bi izlizale načisto. I tad bi joj bilo žao da ih sasvim baci, pa bi ih ćuškala ispod sudopere. Zbog toga nikada, čak ni za vreme inflacije, nije bilo potrebe za uvođenjem neželjenih represivnih mera.

Duda Alapača: Čistoća je pola zdravlja

Kad je, sirota, umrla, količina hrane zatečene u njenom špajzu, bila je dovoljna da prehrani tri prosečne četvoročlane porodice tokom nuklearne katastrofe globalnih razmera. Kafu nismo kupovali do parastosa. Šećer u kocki takođe. Napolitanke, ratluk i smo razdelili odma’ da se ne pokvare. Višnje i boraniju u zamrzivaču otkrili tek kad je nestalo struje. Baba je, dabome, vodila računa da ničeg ne zafali. Ni za života, a bogami ni posle.

U ovom sudbonosnom času, kada planeta uči iz iskustva predaka, ja nemam ni kilo brašna u kući. Jedva za jednu čestitu zapršku. A nemam ništa naročito ni da zapržavam. Moje zalihe su sramne, nedostojne pomena i baba mi se verovatno prevrće u grobu.

Gde ćeš, pita me muž. Idem da kupim koje kilo brašna. Zbog korone…? Ne, bre, zbog babe.

Foto: Guliver/Gettyimages


Duda Alapača: Duda ima nešto da vam kaže

$
0
0

Dragi moji drugari,

nikada nisam ni sanjala da ću vam pisati ovako nešto. Do pre tri dana sam bila gotovo sigurna da ću se baviti nekim drugim zgodama i da će korona ostati negde na margini. Volela bih da mogu da napišem kako sam i kako mi u kući podnosimo sve ovo, ali mi je, po prvi put teško da artikulišem sopstvene misli. Mogu samo da vam se obratim onako kako se obraća nekome koga voliš i do koga ti je jako jako stalo.

Duda Alapača: Baba i priključenija

Dakle, znam da vam nije lako. Ovih dana nikome nije lako. Znam i da se plašite, za svoju decu, roditelje, za sebe same. To je normalna reakcija kada nas ugrožava nešto što ne poznajemo, i da stvar bude gora – čak i ne vidimo. Barem ne golim okom.

Duda Alapača: Mama, al’ na baterije

Ako je za neku utehu – nismo sami u svemu ovome. Ona majka u Bergamu i ona u Madridu i u Portugalu podjednako brine za svoje dete kao i ona iz Gornje Trepče. Svi smo zajedno u ovome. Ne znam kako će se ni kada ova muka završiti, ali znam da se ceo svet menja i da, nakon ovoga, neće biti isti. Dok čekate da prođe, pokušajte da izbegnete paniku. Mislim, baš mnogo panike, jer vas ona neće odvesti nikuda. Osim u još veći strah i anksioznost. Organizujte se najbolje što možete u datim okolnostima. Nemojte dan i noć misliti o koroni. Pokušajte da nađete neku drugu zanimaciju. Posvetite se sebi. Posvetite se najbližima. Recite im da je ok ako su uplašeni, recite im da će proći. Jer, proći će. Mora.

Duda Alapača: Kriv je, časni sude

U međuvremenu, mislite na nešto lepo. Zamislite sebe, par godina od sad, zamislite da ste na nekom lepom mestu, moru, planini, zamislite da sedite s dragim ljudima i prisećate se kako je bilo ’’u doba korone’’, kako ste bili pribrani i praktični i kako ste dobro pregurali sve to. Nemojte gladovati, nemojte se ni prejedati (jer valja nam ući u onaj kupaći od prošle godine). Nemojte sedeti po ceo dan i gledati vesti, sasvim je dovoljno jednom ili dva puta dnevno. Sve preko toga će vas preopteretiti, nećete biti u stanju da svarite ogromnu količinu informacija koja vam se servira. Ne izlazite ako baš nije preka potreba. Kad izlazite – zaštite se. Kad se vratite – operite ruke, ali baš dobro ih operite. Uzmite koji vitamin, radite na jačanju svog imuniteta. Kažu da smeh pomaže. U nedostatku vedrijih tema, pročitajte neku lepu Dudinu priču od pre. Sigurna sam da ćemo se još čitati. Čuvajte mi se i budite dobro. Voli vas i ljubi vaša Duda.

I Milanka vas pozdravlja…! ☺

Lepa svaki dan: Najbolji savet za pokretanje koji sam ikad čula

$
0
0

Od kad sam bila mala, moja mama uvek govori: “Energija stvara energiju”. Ironija je što mi je to uvek govorila u situacijama kada sam bila jako lenja, kada nisam imala energije čak ni da stvorim tu energiju i kad sam se pitala šta joj, zaboga, to znači. I nisam to uopšte razumela sve dok nisam postala malo starija i prinuđena da, pritisnuta obavezama sa raznih strana, stvorim tu energiju, potrebnu da završim sve što imam, i budem odgovorna prema sebi i drugima.

Tamara Ćosić, beauty advisor and educator, www.lepasvakidan.rs

Kako to obično biva, u situacijama kada imate najviše obaveza obaveza, nekako najviše budete organizovani i sve stignete.

I to nije samo do činjenice da neminovno sa godinama stičemo “radnu i životnu kondiciju” već i do toga da smo svesniji da sa vremenom treba biti racionalniji.

Ali kako se onda desi ta tranzicija od jako lenje osobe  do one koja između 7 I 8h ujutru prostre veš, raspremi mašinu, sredi malo kuhinju, spremi se za posao, doručkuje i zategne spavaću sobu da sve ostane kako treba kad izađe na vrata?

GETTY

E tu dolazi na red onaj savet koji je najbolji za pokretanje, a koji je preduslov za ono mamino “energija stvara energiju” : samo kreni da radiš prvu stvar sa spiska.

Bez oslanjanja na snagu volje, motivaciju ili nešto treće. Jednostavno, kada znaš šta ti je činiti, pre nego stigneš da se predomisliš kreni da radiš prvu stvar. Iako će možda biti mučno kada se krene sa prvom, dobar osećaj nakon  završene prve obaveze će vas motivisati da se uradi druga, treća, peta, deseta stvar.

I ovo je nešto što radi SVAKI PUT, baš kao što kaže i Mel Robins, jedna od mojih omiljenih govornika i primenjivo je na sve sfere života – od sporta do poslovnih aktivnosti.

U situacijama kada me stigne umor, ili jednostavno neke stvari ne želim da radim iako moraju biti urađene jer su važne, samo krenem da radim prvu stvar. Koja god da je, nekad i skroz obična i jednostavna poput raspremanja mašine za sudove. I nekako, neprimetno, na to se nadoveže naredna, pa naredna i tako se malo po malo sve obaveze završe. Ili bar najveći deo njih.

Verujem da je upravo sa ovom činjenicom povezana najčešća preporuka za jutarnje rituale koji podstiču produktivnost, a to je nameštanje kreveta. Prosto, ta mala prva aktivnost ujutru povuče i ostale, pokrene energiju i postavi ton produktivnosti i aktivnog pristupa danu.

Zato, sledeći put kada se osetite zaglavljeno, ili kao da vam se ništa ne radi, bez razmišljanja samo ustanite i uradite prvu stvar sa spiska. Možda vam, nakon usvajanja saveta o nameštanju kreveta odmah po buđenju, i ne bude često potreban ovaj savet, ali kada bude, samo ga se setite i krenite! Verujem da će razlika biti ogromna!

 

Šta je to TRX trening? (VIDEO)

The post Lepa svaki dan: Najbolji savet za pokretanje koji sam ikad čula appeared first on Lepota i zdravlje.

LAVA: Gde se sakrila seksualnost?

$
0
0
Piše: Milica Lava Nikolić International NLP Trainer & Coach, NLP Energy House

Pre nekog vremena, drugarica se selila i ja sam je vozila i pomagala joj da prebaci stvari…

 

 

Kada joj je stigao trokrilni ormar, tu zaista nisam mogla da pomognem oko njegovog premeštanja, i sve nade bile su uprte u njenog bivšeg momka koji je obećao da će ga premestiti na drugi kraj stana. Nakon sati mučenja, odustao je i nije uspeo da ga premesti u hodnik, obećao da će naći neko rešenje i ostavio je sa ogromnim ormarom na sred kuće. Kada sam je ujutru pozvala da vidim kako je, rekla je da je baš malopre uspela sama da prebaci i namesti ormar sva ponosna! Bila sam zaprepašćena!

Toliko težak ormar koji je mogao da joj se sruči ili da je ušine pomerala je sama. Pitala sam je čemu joj služi njena seksualnost i ženska energija? Nasmejala se i rekla da je tako navikla i nema kada da čeka na muškarca već stvari preuzima u svoje ruke.

Baš kao i ona, u poslednje vreme, na coachingu i na našim NLP edukacijama, sve je više žena koje su same i koje sve mogu same. Kada ih pitam kako koriste svoju žensku energiju obično nastane zbun ili tajac. Zaboravile smo. Od silnih pritisaka, počele smo da odustajemo od svog ženskog principa i počele da se ponašamo u skladu sa muškom energijom, koja stalno vuče, daje i nema kad da se brine o sebi.

Evo tri načina kako da unapredite svoju seksualnost:

Getty Images

Uvek komunicirajte kada vam treba pomoć. Ako iole osetite da ćete se pomučiti oko nečega, ili da vam je teško i komplikovano iz bilo kog razloga, pitajte za pomoć, pogotovu osobe suprotnog pola. Na taj način razvijate ženski princip postizanja ciljeva kroz komunikaciju, umesto „na mišiće“, što je muški princip.

getty

Negujte svoje telo. Ukoliko telo zapostavimo, pada nam samopouzdanje i prestajemo da budemo ženstvene. Odvojte barem jedan dan u nedelji kada detaljno negujete svoje telo, a u toku nedelje onda to stanje održavate.

@vivaluxuryblog

Družite se sa ženama koje neguju svoju seksualnost Pitajte ih za savet kako rade na sebi, kako su privukle partnera, šta misle o sebi, kako sebe neguju, kako biraju garderobu.

Za sva dodatna pitanja i savete, možete me kontaktirati na lava@nlpenergyhouse.com.

Pročitajte i…LAVA: Voliš li se?

Foto: Getty Images

The post LAVA: Gde se sakrila seksualnost? appeared first on Lepota i zdravlje.

@lepasvakidan preporučuje: 5 saveta za negu lica i tela tokom zime

$
0
0

Zimski period donosi brojne radosti posebno u toku praznične sezone, ali i pojedine muke, posebno sa kožom lica i tela i ispucalim usnama.

Foto: privatna arhiva, @lepasvakidan Tamara Ćosić, beauty blogerka

l1. Počnite sa tretmanom lica – čak i ako imate savršenu kožu koja nema nijedan problem, nije na odmet na početku sezone uraditi tretman koji će skinuti mrtve ćelije i omogućiti kremi da bolje deluje.

2. Promenite ili prilagodite negu ukoliko vaša omiljena krema ima bogatiju formulu za zimu – jer je zimi potrebna gušća i bogatija nega i to ne samo lica, nego i tela. Kreme poput Vichy Aqualia Thermal imaju 2 varijante – laganu i bogatu, a isto važi i za Nivea losion i mleko za telo. Zimi odaberite bogatiju negu jer je u ovom periodu pored hidratacije koži potrebna i „jača ishrana i zaštita“.

3. Uvedite nedeljne rituale – u vidu laganog pilinga i negujuće maske kako biste sprečili pojavu ili uklonili posledice perutanja kože.
Važna stvar je da posle ovoga ne izlazite na leden vazduh već umasirate kremu i prespavate. Dobra stvar za dodatnu hidrataciju nije da odjednom nanesete gomilu kreme – već da nanesete jedan sloj i tek kad ga koža upije posle par minuta nanesete još jedan.
Ovaj nedeljni ritual volim da primenjujem i za telo – ništa lepše nije nego kada se zimi namažete bogato kremom i lice i telo i u pidžami uvučete u topao krevet 🙂

 

4. Iskoristite zimu da se rešite fleka i pigmentacija ili da u potpunosti regenerišete pete. Zima je idealna za hemijske piling i tretmane voćnim kiselinama. Budući da ima najmanje sunca a da je leto još daleko, ovaj period je idealan za ove procedure. Važno je samo da odaberete pravog stručnjaka koji će znati da odabere tretman za vas i da pratite sva uputstva o zaštiti.
Lično zimu često koristim za kompletnu regeneraciju peta koje su tokom leta izložene jako nošenjem sandala i koje sam prinuđena da nožićem sređujem.
Na početku svake zime, uradim detaljan pedikir na kom nožićem skinemo sav višak, a onda narednih par meseci svakih par dana pre kupanja isturpijam pete na suvo, uradim piling nakon kupanja i bogato ih hidriram kremom posle koje obučem čarapice. Već posle par nedelja razlika je očigledna i gubi se potreba za agresivnijim pedikirom.

5. Ne zaboravite usne i šake – koje najčešće stradaju od hladnoće.
Usne su posebno ugrožene popularnošću mat karmina a šake jer često zbog telefona ni ne nosimo rukavice.
Potrudite se da uvek nakon pranja namažete kremu, posebno kada izlazite napolje ili kada su vam ruke dugo u vodi, a ono što pomaže je da uvek imate kremicu uz sebe.
Nedavno sam uvela i redovan piling usana koje mi se suše od korišćenja mat karmina i oduševio me je Frank Body lip scrub iz Sephore koji poslednjih dana koristim u kombinaciji sa Lano Lips balzamom za usne koji ih do ujutru u potpunosti regeneriše, a na hladnom, zahvaljujući svojoj teksturi, deluje kao neki zaštitni film.

Iako mnoge devojke jedva čekaju leto jer se tad osećaju najbolje i uz manje truda kada su preplanule postižu lep izgled, ja verujem da je zima idealan period da se posvetimo sebi.
Tokom zimskog perioda manje izlazimo i imamo više vremena da se posvetimo sebi – od nege do treninga, a period u kom smo manje izloženi i suncu i toploti možemo iskoristiti i za neke lepe transformacije – bilo to uklanjanje fleka, mršavljenje ili regeneracija kože stopala 🙂

Pročitajte i…Lepa svaki dan: Greške koje nam koža ne oprašta

Piše: blogerka Tamara Ćosić @lepasvakidan

The post @lepasvakidan preporučuje: 5 saveta za negu lica i tela tokom zime appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Ona spava

$
0
0

Spava sad, rekla je Sandrina majka i pažljivo zatvorila vrata. Lekari su rekli da treba mnogo da se odmara, dodala je. Nisam znala šta da kažem. Smesti se ti, dušo, sad ću ja…rekla je i odgegala u kuhinju. Sedela sam na kauču, zagledana u njene fotografije. Bile su posvuda, na malom stočiću, komodi, zidovima… Na svakoj je bila nasmejana, srećna. Niko nije mogao ni da nasluti da se godinama borila s depresijom. Niko nije mogao da pretpostavi zašto bi jedna uspešna, voljena mlada žena, žena pred kojom se život prostirao kao šareni ćilim – za sebe izabrala teži put – put prepun strahova, preispitivanja i povlačenja u sebe. (Pročitaj: Duda Alapača: Šta ćemo za gospođu)

Sandra je bila školski primer dobrog deteta. Deteta kome su sva vrata bila otvorena. Devojke pred kojom je bila svetla budućnost. Žene prema kojoj je život bio široke ruke. Ali depresija, depresija vam je jedna lažljiva poganština. Reći će vam da ništa ne valjate, da ne vredite pet para šarenih, da ste nesposobni, da nikog nije briga za vas i da ste na ovom svetu – sami samciti. Čak i ako u dubini duše znate da sve to nije istina, čak iako imate roditelje koji vas vole, prijatelje, poznanike – naći će načina da vas uveri u suprotno i obmane. Da vas preotme od ovog sveta i pretvori u utvaru.

Nisam znala kakvu piješ pa sam nam skuvala gorku, reče majka i spusti tacnu na sto. Ja pijem gorku otkako su mi našli šećer, dodade. … I meni je ok gorka, rekoh i srknuh kafu. Znaš, reče ona, stalno se pitam… otkako se s njom desilo… da li sam mogla nešto da učinim…? Da li je moguće da ništa nisam videla…? Kakva sam ja to majka, kad ne poznajem svoje dete…? Rođeno dete… Šoljica zadrhta u njenoj ruci. Nemojte tako, rekoh. Niste vi krivi. Niko nije kriv. Depresija se pretvara. Niko ne može tek tako da je vidi. Ima…ima stotinu lica… Ona podiže pogled. Nikad mi ništa nije rekla, reče. Nikad ništa. Ni reč.

Znam, pomislih. Depresivni ljudi ne vole da govore o tome. Depresivni ljudi su vrlo verovatno najveseliji ljudi koje poznajete. Oni ne dopuštaju da nešto procuri napolje, nikada ne daju naznake i ne šalju pozive u pomoć. Depresivni ljudi, pravi su majstori obmane i neće vam reći ništa. Čak ni ako ih lepo zamolite. Dok ne bude kasno. Ili im se ne posreći pa se vratite s vikendice dan ranije i zateknete ih u krevetu onako kako ni jedna majka ne želi da zatekne svoje dete. Nikada. (Pročitaj: Duda Alapača: Savršeno nesavršena)

Zašto? Zato što ne žele da brinete. Zato što misle da nećete razumeti. Zato što ne žele da vas podsećaju na sopstvene ambise. I zato što znaju da ljudi ne vole teške priče. Reći će vam da su dobro. Ako vam kažu da su loše, osećaćete obavezu da im pomognete, da im se nađete, a oni ne žele da budu teret.

Niko nije znao, rekoh. Niko nije ni mogao da zna… Samo je jednom bila neraspoložena… sećam se – sedele smo u onoj bašti u Kralja Milana… pitala sam je, Sandrić, je li sve ok… Sve ok, rekla je. Samo baš mnogo radim ovih dana, ubi me posao… Ali biće sve dobro, dodala je. Znaš mene, kad se dobro naspavam, ima da budem kao nova, rekla je i namignula mi.

Tada, nažalost, nisam znala ono što sada znam – da je ta naša zajednička kafa i to popodne koje smo provele zajedno, bio samo njen način da sačuva sliku koju sam imala o njoj, onakvoj kakva je bila nekada, pre nego što je sve počelo. Pre nego što su stvari krenule nagore. Pre nego što joj se ceo život pretvorio u jedno veliko ne znam, ne mogu i nemam.

Posle toga smo se, s vremena na vreme, čule. Nikada nije pričala o sebi. Ni o izložbi koju je pripremala. Jedan deo nje nikada nije želeo da prizna da je talentovana i da ima dara… Taj isti deo nije voleo da priča o tome. U njenim očima, drugi su nekako uvek bili bolji. Ma pusti, govorila je, slike k’o slike, žao mi je što sam se uopšte cimala, nije vredno priče, veruj mi, nego, kako si ti..? Kako deca…? Skaču po živcima, a…? Pišeš li šta mimo onog redovnog…? Čitam te, da znaš.., rekla bi i vešto prebacila lopticu na moj deo terena, daleko od neprijatnih pitanja, saveta, predloga. Daleko od svega. I tako blizu ponora.

Izbegavanje je potrajalo. Ja sam planirala, dogovarala, ona – odlagala i nalazila izgovore. Umorna sam, govorila je. Strašno me boli glava… Mislim da me hvata prehlada… Kao da ću da se razbolim… – bili su samo neki od načina da se opravda. Posle… posle je došla korona i niko se ni sa kim više nije viđao. Svi smo se sveli na najbliže, najneophodnije. Ljude, mesta, okvire. (Pročitaj: Duda Alapača: Šta sam ono htela)

Ideš već, upita njena majka. Idem, moram, znate kako je, stotinu obaveza… Ona odmahnu rukom. Meni ne moraš da se pravdaš, dete. Znam ja kako vi danas živite, trk tamo – trk amo. Reći ću ja njoj da si navraćala… kad se probudi. Pozdravite je puno, rekoh. I ne brinite ništa, molim vas, biće ona u redu. Samo neka se dobro naspava.

lepotaizdravlje.rsGuliver/getty images

The post Duda Alapača: Ona spava appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Meno…šta..?

$
0
0

Iako još uvek nema direktnog dokaza o postojanju života posle četrdesete, naučnici veruju da ćemo konačno otkriti neke od njih, možda čak i u našem Sunčevom sistemu. Naime, nedavna istraživanja pokazuju da većina ispitanika veruje da život zaista postoji – tamo negde, nakon što zagazimo u mračni i neistraženi univerzum četrdesetih. I zaista, potraga za životom nakon četrdesete pomalo podseća na traganje za drugim planetama. (Pročitaj: Duda Alapača: Ona spava)

Kada sam imala deset godina, četrdesete su izgledale, ok, možda ne kao smrt, ali duboka starost – svakako. Sa dvadeset, činile su se miljama daleko. Čak i tridesete su nosile nekakvu lelujavu nadu da još imam vremena. A onda je i poslednji bastion tridesetih nevoljno predao štafetu i stvari su se neminovno promenile. Gotovo preko noći, počela sam da osluškujem signale koji bi mogli značiti da tamo negde daleko, ima, još primitivnih oblika života, nalik na ovaj moj. Jer, četrdesete nemaju poznato lice i s nekim stvarima sam se susrela po prvi put.

Najednom, moja, do juče ‘’simpatična’’ frizura postala je preduga kosurdača. Suknja prekratka. Svi mi se osim rođene majke obraćaju sa Vi, a čak i ona sve češće izlaganje započinje sa ‘’Žene u tvojim godinama…’’. Žene u tvojim godinama ne idu na zumbu, zašto ne nađeš nešto lakše… Žene u tvojim godinama ne ostaju u kafani do zore… Žene u tvojim godinama uveliko ovo, uveliko ono… Žene u tvojim godinama ne nose iscepane farmerice, baci te raspale starke već jednom… Žene u tvojim godinama ne menjaju firme, kuće, štagod, šta ti fali, imaš stabilan posao, platu, hoćeš da završiš kao (pa sledi plejada propalih rođaka

A saveti, čak i kada dolaze iz usta bliskih i dragih osoba, zvuče pomalo osuđujuće. I sve češće čujem kako ‘’to i to’’ ne priliči ženi ‘’mojih godina’’. Pritom me niko ne pita da li sam spremna da budem ‘’žena mojih godina’’. Jer, uz četrdesete ne dolazi uputstvo za upotrebu. Nema garancija, nema jasnih instrukcija, ničega. Samo blago tapšanje po ramenu i dobronameran savet da malo povučem ručnu i spustim loptu. Što pre, to bolje. Da se manem mode, visokih potpetica, jarkih boja i neprimerenih fotografija na fejsbuku. Zaboga, dete ti je u prijateljima..! Muž te prati… I šta će svet pomisliti..? (Pročitaj: Duda Alapača: Šta ćemo za gospođu)

S geološke tačke gledišta – ja sam iskopina. Dinosaurus. Rudimentalni ostatak iz prethodnog života. A zemlja – zemlja je jedna negostoljubiva i nepristupačna prirodna sredina za primitivne oblike života poput mene. Ipak, nastavljam da tragam, jer…

S lične tačke gledišta – najednom me nije briga šta će svet pomisliti. I najednom mi postaje mrska i sama pomisao da nastavim da se pretvaram. Da uživam u stvarima koje su mi zapravo mrske i koje me se ne tiču. Odjednom, prestajem da se pretvaram. Iznenada isplivavaju neke nove stare stvari. Stvari koje sam gurnula pod tepih tokom odrastanja, zaboravila na njih, hvatajući se u koštac sa nadolazećim životom, kirijama, ispitima, poslovima na određeno… I nisam iznenađena samo ja. Nisam znala da voliš fotografiju..? Otkada ti znaš da heklaš, pitaju me.

Najednom, prestajem da bivam okupirana teritorija. Nalazim vremena za sebe. Putujem. Ne prenosim dane odmora u narednu godinu. Svesna sam da vreme prolazi i da će me sa deset godina stići neke nove okolnosti, neke menopauze, artritisi i uz malo sreće – unuci. (Pročitaj: Duda Alapača: Sve laži sveta)

Do tada, uživam. Budim se pola sata ranije da bih na miru popila kafu. Koristim sve prednosti svojih četrdesetih. Klonim se loših ljudi. Okruženje ne prihvatam zdravo za gotovo. Ne zadržavam se na stvarima koje ne volim. Ne dižem galamu oko svake sitnice. Nisam više tako sujetna. Nemam potrebu za borbom. Za pobedom. Epske bitke su iza mene. Rešavam svoje probleme usput. Nisam više na prodaju i ne dozvoljavam baš svakom da me kupi. Ciljevi postaju viši. Želje jasnije, a vazduh ređi, prijatniji za disanje. Prijatelje više ne tražim teleskopom. Svesna sebe, sigurna u svoje stavove, stabilno stojim s obe noge na zemlji. U starkama.

Dubokim.
Belim.

lepotaizdravlje.rsGuliver/getty images

The post Duda Alapača: Meno…šta..? appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Karamba i karambita

$
0
0

Dudo draga, kakav to instrument Beba hoće, upita Milanka pre neki dan. Instrument..? Prvi put čujem, rekoh i postideh se što eto, baba saznaje neke stvari pre mene. Karambu nekakvu, pojasni mama. Karambu..? Ja ne znam da to ima, ali pitaću je.

Nije, mama, karamba, reče Beba i skoro se zaceni od smeha. Kalimba..! Rekla sam baki da mi kupi kalimbu. Aha, pomislih. Tako znači… A što baš tu kalimbu..? Zato, mama, što je to tako jedan divan instrument i proizvodi tako umirujuće tonove… Koliko je to čudo, prekidoh je. (Samo da nije veće od klavira, pomislih). Pa, šta ti ja znam, mama, ima raznih veličina… Dobro, ali kolika je ta tvoja veličina..? Ona se zamisli. Kao sveska, malo veća mala sveska, reče na kraju. Ok. I gde to ima da se kupi…? U knjižarama…? Pa u tome i jeste problem, reče Beba. Nema da se kupi kod nas. Nego…? Na ibeju. (Pročitaj: Duda Alapača: Šta ćemo za gospođu)

Dobro. Nema kod nas. Nikad je nismo ni videli uživo. Ne znamo kako zvuči. Niko ne zna kako se stvarno svira, osim možda neki domorodac iz muzeja afričke umetnosti. Baba ne zna ni kako se tačno zove, ali barem znamo da može da se naruči preko ibeja. I to je nešto.

Naravno, pokušah da je odgovorim. Dušice, a što baš tu kalambu..? Zar ne bi bilo lepše neku violinu ili flautu ili gitaru, tako nešto naše domaće…? Ili harmoniku, upade deda. Šta fali harmonici…? Meni, kad sam bio mali, kupili drombulje. Ona se okrete. Šta su to drombulje…? Ono što staviš u usta i duvaš. Neću drombulje, reče Beba. Hoću kalimbu. Dogovorićemo se, rekoh. Ona se namršti. To znači da nema ništa od toga, jelda..? Ne, to znači da ćemo se dogovoriti, ponovih. Obećavaš…? Obećavam. E sad sam sto posto sigurna da od kalimbe nema ništa, reče i ode u sobu.

Karamba i karambita

Vlada otvori gugl. Ima kalimba džavadžimu i kalimba njunga njunga. U čemu je razlika, upitah. Džavadžima privlači duhove predaka, reče Vlada. Onda ćemo tu nuga-nugu. Ni sa živim precima ne mogu da izađem na kraj, samo mi još i duhovi fale. Vidi, stvarno prodaju na ibeju, reče. Koliko je para? Jedanaest funti, reče moj muž. Koliko je to u parama, Vladimire? Pa šta znam, oko šesnaest dolara… Tu već krenuh da penim. U našim dinarskim teškom mukom zarađenim parama…!? Hiljadu šesto devedeset dva dinara, reče. Ok, pomislih. Nije puno. A sigurno nema kod nas da se kupi…? Ima jedan lik, prodaje polovnu za četiri hiljade, fiksno. Ne pada mi na pamet, ni fiksno ni nefiksno, rekoh.

Ti ono beše imaš nalog na ibeju, upita moj muž. Imam, priznadoh. Pa poruči detetu, šta si se stisla…? Pa poručiću, samo ako je besplatna dostava. Kad piše da je datum isporuke, upita Vlada. Sedmi decembar, što..? E pa onda je sigurno besplatna dostava. Pod uslovom da uopšte stigne, dodade. Kako to misliš – pod uslovom…? Skinu mi pare odma’ a onda – pod uslovom…? Dubravka, to je rizik svake trgovine, pošiljke se gube, nestaju… Nije to Bermudski trougao, Vladimire, šta ima da se gube…? I samo neka probaju da mi zagube poklon za dete… ima da im prizovem sve duhove predaka i bez kalimbe…! Evo, stiže mi poruka. Pa da, tri sekunde im treba da skinu pare a dva meseca da isporuče. Svetski – nema šta… (Pročitaj: Duda Alapača: Ona spava)

Beba izađe iz sobe. Mama…? Molim…? Nešto sam mislila… ja i ne bi kalimbu ako se ti i tata ne slažete… Vlada i ja se pogledasmo. Naravno da se slažemo. Slažemo se toliko da smo ti je već poručili. Stvarno..?! Najstvarnije. Evo, vidi, skinuli mi pare s kartice. Beba ne reče ništa. A kamo hvala, a kamo ’’mamice, ti si najbolja na svetu’’, upitah. Ma, ja sam se predomislila, priznade. Znači, ipak hoćeš harmoniku, upita deda. Neeeee, deda, ja bih bubnjeve. Afričke ili ove naše…? Pa afričke, mama, naravno. Karamba i karambita, ne dolazi u obzir. Ali mamaaaaa…. Dobro, dogovorićemo se, reče Vlada da smiri situaciju. Ona opet pobeže u sobu. Vlada me pogleda. Je li bilo ludaka u tvojoj familiji, Dubravka..? (Pročitaj: Duda Alapača: Sve laži sveta)

lepotaizdravlje.rsGuliver/getty images

The post Duda Alapača: Karamba i karambita appeared first on Lepota i zdravlje.


Duda Alapača: Grlim po kućama

$
0
0

Ne znam kako vi, ali već neko vreme ne mogu da se otmem utisku da plovimo u moru loših vesti. Neimenovani izvori javljaju da ovaj naš lepi brod baš i ne ide u dobrom pravcu, te da kompas baš ne fercera kako treba. Ništa ne valja, kažu… Biće još gore. Kupi, dok još imaš od čega… Nek’ se nađe – zlu ne trebalo. Kriza, govore sa svih strana. Ostajaće narod bez posla. Preživeće samo najbogatiji. Bićemo željni svega. Polipsaćemo. (Duda Alapača: Ptičicaaaa…!)

Dobro. Da nije sjajno, slažem se – nije. Da sve ovo skupa pomalo podseća na Titanik koji je u samo jednoj noći okončao svoju prvu i poslednju plovidbu – podseća. Ledeni breg je tu negde, pred nama. Možda smo se već očešali o njega, a možda nas najveći udar tek čeka, ne znam. Možda ćemo ga, nekim čudom i zaobići, a možda će nas i razbiti u paramparčad. Ni to znam. Niko ne zna. U međuvremenu, oberučke stiskamo gelendere, skloni da verujemo kako će nas pojas za spasavanje na kraju ipak spasti. I dok jednima u potpalublju voda prodire u cipele, oni drugi na palubi uživaju u zvucima violine.

Ali da se vratimo na krizu s početka priče.

Nije kriza kad se nema. Nije kriza ni kad počneš da skupljaš metalne pare iz činije za voće. Ili kupuješ na rasprodajama, buvljacima, sekond hend radnjama, sve u strahu da te neko ne vidi i ne pozna. Nije kriza kad kažeš “ne možemo sad“. Ni kad po treći put krpiš bojler. Kad sipaš obični umesto evro dizela. Ili mlevene orahe zameniš tiberom. Nije kriza kad s putera pređeš na “Dobro jutro“, ni s čokolade na euro blok. Ni kad ti isključe mobilni zbog trećeg po redu neplaćenog računa. (Pročitaj: Duda Alapača: Karamba i karambita)

Sve smo to već prošli. I sto maraka na zajam “samo do prvog“. I “nasleđivanje“ kaputa od starije braće. I čekove. I nakupce. I benzin u flašama i step sokove. A opet – znali smo, tek tako, ni od čeg da napravimo nešto. Na dinaru da se okrenemo. Naše majke su spremale đakonije od “trista grama mlevenog“. Golfovi dvojke naših očeva su prolazili tehničke samo zahvaljujući nekakvom čudu. Naše babe su primale penzije od po tri marke. Udavale smo se u haljinama prepravljanim da budu venčanice.

Inflacija je jela sve što se moglo pojesti. Diplome su devalvirale preko noći. Ozbiljna imena – izbrisana sa kojekakvih spiskova. Profesori, lekari, učitelji sve što je nečemu vredelo…Najednom smo svi postali običan svet osuđen na robu iz Tuzija, toalet papir u listićima, cigarete na komad… Zauzvrat, prodavali smo sve, Herendi porcelane, Rozentale, Vilerove goblene, ordenje staro stotine godina, uspomene smo trampili za jedan običan ručak. Na one svečane smo mogli da zaboravimo. Budzašto smo nudili sve – osim duše. Onih godina se baš i nije dobro kotirala na crnom tržištu. I nismo imali ništa, a opet – preživeli smo.

Jer, nije kriza kad se nema.

Kriza je kad kažeš – ne mogu više. Ja ovo ne umem. Ko će mene da primi, u ovim godinama? Kome sam potreban…? Čemu da se nadam…? Kriza je kad nemaš s kim a ni za koga. Kriza je kad “grlim po kućama“ postane traženo zanimanje. Kriza je kad kupiš najskuplji kaput a u krugu od kilometar nikog da ti kaže kako ti lepo stoji. Kriza je kad možeš sve, a sve te mrzi. I kad više ne nalaziš zadovoljstvo u kadi punoj pene. Ni u vožnji. Ni u torti u koju sručiš po kila oraha. Kriza je kad ti je svejedno šta ćeš i na šta da namažeš. I kad ti nijedan šećer nije dovoljno sladak. Kriza je kad nemaš na koga da potrošiš one besplatne impulse. Kad sediš sam i srčeš onu kafu. Kad nema ko da ti dođe. Kad nemaš kome da potkuvaš uštipke. Kriza je kad nemaš nikoga – čak ni da ti traži pare na zajam. A dao bi sve, i sto maraka i novi kaput – ma, evo, ne mora ni da ti vrati. Kriza je kad ne moraš da prodaš babin servis za dvanaest osoba. Kriza je kad ne moraš da prekrajaš ništa u svom životu i kad ti sve stoji kao saliveno, a poklonio bi sve što imaš, samo da te neko prekroji na onog starog, nekadašnjeg. Boljeg ili barem čovekolikijeg tebe. (Pročitaj: Duda Alapača: Sve laži sveta)

Možda ovo jeste simbolički završetak sveta kakvog poznajemo. Možda je pred nama čitava jedna nova i nepoznata era. Možda smo stvarno na rubu nekakvog ambisa. Ok, neka bude. Ali ovo nije i ne sme biti kraj čovečanstva kakvog poznajemo. Čovečanstva kakvo smo bili. Kakvi jesmo i kakvi ćemo ponovo biti. Jer – ovo nije kraj igre. Možda samo poluvreme. Predah u svlačionici.
Dok ponovo ne istrčimo na teren, grlim po kućama.
Adresa poznata redakciji.

lepotaizdravlje.rsGuliver/getty images

The post Duda Alapača: Grlim po kućama appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Jel’ ti to nešto meni…?

$
0
0

Dođe tako neki dan, pa me sve mrzi.
Ustani, kažem sebi.
Ne mogu, neka me još malo, imam i ja dušu, buni se neka druga ja.
Dobro, de, evo prošlo deset, sad stvarno nema smisla…
A evo, evo, šta rondaš, ustaću…
Ustala sam.
Nisi. Ustani s obe noge, da te vidim da stojiš kraj kreveta. Tako. A ne kaniš se oblačiti…?
Ne vala, što.
Pa može ko doć’ a ti u bademantilu…
Pa..? Jel’ zabranjeno…?
Nije, nego, onako kažem. Što tol’ko jaku kafu kuvaš..?
Zato što mi tol’ko jaka – treba. I jača.
I sad ćeš je piti sat vremena..?
I duže, ako Bog da.
Da upalim teve..?
Pipni taj daljinski i ubiću te.
Dobro. A da uključim mašinu?
Koju..?
Bilo koju. Vidiš li kol’ko se veša nakupilo?
Neka je. Ne valja danas prati ništa.
Ni suđe..? Ni šerpe..?
To tek ne valja. Crveno slovo.
Jadno ono drvo života, gle koliko prašine ima na listovima.
Ja ne vidim ništa. (Pročitaj: Grlim po kućama)
Mogla bi bar da ga zaliješ…
Zalila sam ga… prošle nedelje.
Nije ti drvo ništa krivo.
Ne kažem da jeste… Jel’ mogu ja jednu kafu na miru da popijem…?
Ako obećaš da ćeš uključiti mašinu.
Koju..?
Koju god hoćeš, samo uključi.
Dobro, uključiću.
Znaš, ja ne mogu da funkcionišem u ovom neredu…
Pa ti se odseli.
Hahaha… obožavam taj tvoj vickasti smisao za humor.
Misliš “naš vickasti smisao za humor“…? Ti si ja, ja sam ti, helou..?
Ja ne znam kako te on trpi.
Što, šta mu fali..?
Ispeglana košulja, recimo.
Peglanje mi ne pominji.
Sutra ide na sastanak.
Dobro, ispeglaću mu je sutra onda. Danas ne mogu.
A šta ćeš za ručak..?
Koji ručak…? Nema danas nikakvog ručka. Еno im frižider pa nek’ se snađu.
Nema ništa, prazan. Samo jaja.
Pa neka kupe. Ja vala danas ne mrdam nikuda. Nek’ naprave prženice.
Dete da ti pravi prženice…?
Što, šta će joj biti..? I nije ona baš tako mala… I što me sad tako gledaš..?
Kako..?
Znaš ti kako, k’o da sam najgora, e tako.
Ne kažem da si najgora, samo…
Samo jesam najgora, jel’ da… A kamo ona priča – moraš da nađeš vremena za sebe, moraš da se posvetiš sebi, samo srećna žena može da bude dobra majka, trt, mrt..?! (Pročitaj: Duda Alapača: Karamba i karambita)
Tačno je – moraš da nađeš vremena za sebe, ali…
Ali ne ceo dan? Pet minuta i to je to..?
Nisam to rekla.
Ali si to mislila…
Ima paučine tamo…
Neka ima.
I prašine.
Neka je. Neće nikuda.
Neko te zove, javi se na telefon. Neki Marko kombi prevoz.
Ne mogu.
Pa zove te čovek…!
Zvaću ga kasnije. Šta bi da sam zaboravila telefon kod kuće…?
Ti nikad ne zaboravljaš telefon…
Kažem “da sam“…
Ona ti šerpa drugi dan stoji onako.
Pa..? Da nije šerpa kupila kartu za negde..?
Nije.
Eto vidiš. I ajd’ sad molim te ćuti, pusti me da završim ovu kafu, važi…?
A šta ga je trunja po ovom tepihu…
Udaviću te ako samo još jednu progovoriš..!
Moraš da usisaš danas. Kako god znaš.
Usisaću.
A iza troseda, nema čega nema, od popa brada.
Iza troseda je iza troseda.
I moraš veš da prostreš, završila ti je mašina.
Kad pre..?
Pa kratki program.
Neka ga još malo. Okreni na još jedno ispiranje.
I one zimske jakne ubaci da se peru, vidiš da je sve hladnije.
Ubaciću, ako uspem da ih nađem uopšte. Znaš li ti kad je bio mart…?!
A mogla bi makar malo supice napraviti… Imaš onu piletinu u zamrzivaču… Valja se, deca su to… a ni tebi ne bi škodilo.
Ne bi. (Duda Alapača: Ptičicaaaa…!)
A valjalo bi i da napišeš nešto.
Šta…?
Ne znam, što mene pitaš, ti si zadužena za pisanje.
Nemam inspiraciju.
Nađi je. Misliš da će neko da te čita na lepe oči..? Smisli nešto pametno, da bude kratko a jasno. Neku motivacionu priču, vole oni to danas.
Raja hoće veselo..?
Pa da, vidiš kako sve kontaš…Pišeš li…?
Pišem.
Ne pišeš, ne vidim da mrdaš prstima.
Mrdam, evo, mrdam..! Jel’ ti sad srce na mestu…?
Ne znam, čekam da vidim šta ćeš da napišeš.
Da nećeš i lajkove da mi brojiš..?
Što da ne..? Ako treba i to…
Baksuze..!
Lenštino…
Ljudski poremećaju…!
Ja – poremećaj..? Što ti uvek samo najbolje želim…? Jel’ mi to hvala? Za sve što sam učinila? Da nije mene…
E, ajde ne počinji opet, majke ti…
Neću. Evo, A neću reći… Što se mene tiče, možeš slobodno da se vratiš u onaj krevet. Nema veze, jedan dan više-manje…
Neću da se vratim u krevet. Ako mi skuvaš još jednu kafu. (Pročitaj: Duda Alapača: Sve laži sveta)
Al’ jaku. Onako baš.
Ne bi ti ruke otpale da si oprala ovu džezvu.
Jel’ ti to nešto meni..?
Ništa, ništa.

lepotaizdravlje.rsGuliver/getty images

The post Duda Alapača: Jel’ ti to nešto meni…? appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Ljubi da prođe

$
0
0

Posekoh se juče na makaze. Duboko, na jagodicu domalog prsta. I to ja koja ne volim da vidim krv ni na filmu. Nikako zaustaviti, dobro sam bome bila zasekla. Al’ ajde, pretekoh nekako. Jesi dobro..? Jesam. Jel’ treba da se ušiva? Ma, mislim se, kakvo crno ušivanje, samo mi to još fali… Super sam, kažem. A da odeš ranije kući..? Kakvoj kući, imam posla onoliko. Uostalom, nije mi ništa. To je samo mala posekotina.

Mala, jeste. Al’ šta god da krenem – ne ide, boli, žigne k’o u oko. Pa ne mogu ni šolju da uhvatim kako treba, ni olovku da uzmem ljudski, nabadam po onoj tastaturi sve s dva prista – kljakavo, k’o da je tuđa ruka, a ne ova moja. I sve mislim – eto kako je čovek lomljiv, začas se uspori i osakati. Jedan pogrešan pokret i sve ono što si do malopre mogao, više ne možeš. Ili možeš, ali ne onako dobro kao nekada.

Dođem kući, skinem onaj zavoj, pa sve s rukom uvis – krenem da zapomažem – k’o sinja kukavica. Zagleda me ovaj moj, kaže “pa nije strašno“… Otkud ti znaš je li strašno il’ nije..? Jel’ tvoja ruka? Nije. Pa kako onda možeš da znaš da nije strašno? Nisam mislio ništa loše, veli. Znaš kako je onda meni ispalo rame… Znam… Al’ to je bilo tvoje rame. A ovo je moj prst. Moj. (Pročitaj: Duda Alapača: Jel’ ti to nešto meni…?)

Tako ti je to i u životu. Nekad si prst a nekad makaze. Posečeš neke ljude, slučajno, usput. Budeš oštriji nego što bi trebalo. Zariješ duboko. Dublje od jagodice. I nemaš pojma da to nekog boli. Kažeš šta ne treba, kad ne treba, kome ne treba. Što si se udebljala? Kad ćete drugo? Kaniš li se udavati skoro..? Ima li kakvog posla…? Lako je tebi, onaj tvoj ima para… Vidi je, treći put ove nedelje kasni na posao… a šta smo mi, što stižemo na vreme – ludaci neki, jel’..?

Posle se pitaš što ti se više ne javljaju. Čuješ – ljuta. Ljut, kako god. Kaže – šta ima ona da gura nos u tuđe stvari…? Zna li ona da sam godinu dana na hormonskoj terapiji..? Da se spremamo za vantelesnu..? Treći put..? Da nabacim kilo samo ako prođem pored pekare? Da bi’ se sutra udala, al’ nemam za koga. I da svaki dan obijam pragove, molim, ne bi li me ko primio da radim, pa mesec dana – mesec dana… I jeste, kaže – dobro sam se udala, pun k’o brod, a samo ja znam kako je kad moram za uloške da mu tražim… I ne kasnim ja što volim, već što me svaki put s vrata vraća da se presvučem, kaže “gde si pošla takva, hoćeš svet da mi se smeje..“

Ne zna čovek šta onog drugog mori. Ne zna kakve ga brige muče. To što ti ne priča, ne znači da mu je sve potaman. Pa onaj ko je zdrav, kaže – jeste, al’ džaba mi zdravlje kad nemam žute banke. A onaj što ne zna šta će od para, veli – e da sam samo malo mlađi… A onaj mlad, gleda pa misli – šta će mi mladost, kad ne znam ni šta ću, ni gde ću, ni s kim. Ona što ima decu, zatvori se u kupatilo, samo da pet minuta posedi na miru. Ona što nema, misli, gle samo kako se dernja na dete, da je moje – ja ne bi’ glasa povisila, nikad. Ona krupna zagleda onu mršavicu, pa sve misli – lako je njoj, mora da ima neke gliste, kad može onoliko da jede – a da se ne ugoji. Onaj što radi, samo misli – e da mi je samo penziju da dočekam, pa da se rešim bede. Onaj što nema posao, dao bi sve da ga prime, pa makar i na neodređeno. Penziju može samo da sanja. Ona “dobro“ udata svaki dan strepi šta će biti kada se pare potroše, a onaj njen zglajza s funkcije. I kome će deca. Ona druga, ona što nema nikoga – pristala bi, vala, pa nek je i niko i ništa i nek’ nema ni para, al’ samo da je njen, da ujutro ima s kim da progovori. Kafu da popije. (Pročitaj: Duda Alapača: Šta ćemo za gospođu)

Zato, pažljivo jedni s drugima. Nikom na čelu ne piše kako je. Ni meni, ni vama. Nikome. A svi mi bijemo neke svoje bitke. Iako na “kako si“ mahom odgovaramo sa “dobro“, čak i kad nismo. Zapravo, naročito kad nismo dobro. A ljudi, verovali ili ne, umeju da budu i lekoviti. Kad kažu “ne sekiraj se“. Ili “biće sve u redu“… Ili “imam neki osećaj da ćete ovaj put uspeti“…“sanjala sam da si rodila devojčicu“… “traže tamo na ćošku nekog da im vodi knjige“… “ma i ja sam imala sto kila posle porođaja, ode to samo, ne brini ništa“… “…kako je kod kuće..? Sve ok..? Sigurno..? Vidi, znam da nismo nešto bliske, ali ako ti ikada zatreba neko da razgovaraš – tu sam, samo zovi…“

Onda sve bude lakše.
I prst zaraste. I rame se vrati na mesto. Makaze otupe.
Kad imaš nekog da te zašije. Zamota. Ušuška. Zakrpi.
Nekog da kaže “ma, nije to ništa“.
Da ljubi da prođe.
Po jednom na svakih osam sati, našte srca.
I proći će sigurno.
K’o rukom.

lepotaizdravlje.rsGuliver/getty images

The post Duda Alapača: Ljubi da prođe appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Gutenabend i taj rad

$
0
0

Nije nam naš jadni život kriv što mi sve komplikujemo. Što nam je dosadno. Što bi i ovo i ono… I ono tamo… al’ da ne bude kao ovo ovde….I da nema niko… samo mi… Dok tragamo za novim i novijim, receptima, jelima, muzikama, slikama, meditacijama, šarama na džemperu, ljudima kakve niko nikada nigde nije imao prilike da upozna, dok učimo retke jezike još ređih plemena, žarimo nepca nekim čudnim ukusima, koje bi najradije ostavili za neki drugi put, a ne možemo, jer im se, eto, svi najednom dive – zaboravljamo.
Zaboravljamo zlatno pravilo: najlepše stvari u životu su baš one najjednostavnije. (Pročitaj: Duda Alapača: Jel’ ti to nešto meni…?)

I nema tu neke velike mudrosti. Jer, stvar je prosta, k’o dva i dva. Ponedeljkom se teško ustaje. Nedeljom spava do podne. Kafa se pije polako. Jaja idu sa slaninom. Palačinke s džemom. Knedle sa šljivama. Supa s rezancima.

Kad ti se spava – spavaš. Kad ti se ide – pakuješ se. Kad se zaljubiš – udaš se. Kad se udaš – rodiš dete. Kad rodiš dete – pitaš se što ti je sve to trebalo. Kad prestaneš da se pitaš – rodiš još jedno, da ono prvo ima s kim da se igra. Da umače uštipke u šećer. Crta po zidu.
Da kaže “nisam ja, bata je..“ Da se izgalamiš na obojicu, kažeš “baš me briga ko je, kupite to kako god znate..! Gosti dolaze za pet minuta.“ Da te gledaju, onako, kereći, tužno, pa ti bude žao što si vikala.

Da otrčiš u kupatilo da skloniš nošu. Kao da tuđa deca nemaju noše. Ni igračke, ni probijen prst na patofnama, ni rupe na kolenima, ništa.
Da se pogledaš u ogledalo i na brzinu popraviš kosu. Da se zvono na vratima oglasi baš u trenutku dok razmišljaš – da li bi možda trebalo da se ofarbaš u nešto svetlije? Skratiš šiške..? Promeniš frizuru..? Boju zidova..? Muža..? Decu…? Grad..? Planetu, ime, sve…? U zamenu za neki drugi život.. Kakav je možda mogao biti. S nekim drugim, možda. U nekoj drugoj zemlji. Sa nekom boljom klimom. Većim bruto dohotkom. Među nekim kulturnim svetom. Gutentag, gutenabend, fil danke i taj rad. A ne k’o ovo ovde… (Pročitaj: Duda Alapača: Šta ćemo za gospođu)

Čuj “jel’ da se izuvamo..?“ Ma nema potrebe, kod nas je ionako lom, govoriš. Nema ni nedelju dana kako smo oprali tepih, misliš u sebi.
Deco, došli gosti, dođite da se pozdravite. Šta se kaže..? Ajte u dnevnu, što stojimo u hodniku…? Molim te, ne gledaj mi nered, taman sam sredila, kad oni izručiše celu korpu s igračkama… Smestite se, saću ja, samo da odnesem ovo u spavaću.

Baš joj je dobra jakna, vidi se – prava koža, misliš dok zagledaš etiketu i mirišeš postavu. A ‘vamo kukaju kako nema pas za šta da ih ujede…Sedaš na ivicu kreveta. Najradije bi se zavukla, sakrila, tu među jaknama i kaputima, kao nekad, na žurkama u studenjaku. Al’ na tebe je red. Da se vratiš. Da izgovoriš sve ono što se inače čuva za goste, kao bajat keks od prošle godine.

Kad on kaže “druže, znaš kakvu rakiju imam, moraš da probaš…“ Kad ona kaže “ne može on da pije, vozi“. Kad on kaže “neće da pije, samo da proba…“ Ti se vraćaš na scenu, da izgovoriš nešto kao, ajoj, pa što ste se trošili…? Možemo nekad da prođemo i bez tog donošenja. Moram da sakrijem čokolade, da ne pokvare večeru. Idite, idite, igrajte se svi zajedno u sobi. Ma, deca su to, neka ih, pa moraju da galame, šta će drugo…Samo da se ne povrede. Platićete mi, samo da odu – misliš u sebi. Kakvu ono beše pijete..? (Pročitaj: Duda Alapača: Grlim po kućama)

I tako dok sedite, skupljenih kolena, stisnutih usana, misliš kako je sve moglo da bude jednostavnije. Kako bi bilo lepo da ne moraš uvek da budeš najbolja verzija sebe, verzija za goste. I da li bi svet propao kada bi sada rekla “e znaš šta, ajde da preskočimo kineze ovaj put, imam neki domaći ajvar, sir i znaš kakvu slaninu, pravu, onako malo prošaranu, doneli sa sela, ko je za…?“ Da li bi radosno pljesnula rukama, kao i svaki put na pomen piletine u ljutom sečuan sosu..? Da li bi nervozno gledala na sat, kao sad..? Svako malo proveravala poruke…? Izvijala glavu poput sove, razgledala unaokolo, kao da traži neku novu, do sad nesažvakanu temu za razgovor… Lepa ti ova slika, kaže. Klimaš glavom. Baš je lepa, ponavlja. Znam, to kažeš svaki put… Pa kad jeste…lepa, govori. Onda malo ćutite. Kad ste kupili onaj stočić..? Prošle godine. Onda ponovo malo poćutite. Deca urlaju u drugoj sobi. Razmišljaš da li da reaguješ. Dobro, kaže on, ko je za kineze…? Ja, ja, ja – reče ona i radosno zapljeska ručicama. Sečuan piletina, jel’ tako ono beše, upita on i značajno je pogleda. Ona trepnu dvaput. A ti..? Šta ja..? Šta ćeš ti, ženče moje…? Prolećne rolnice…? Miso..? Ja nešto nisam gladna, preskočite me ovaj put, kažeš i odlaziš u kupatilo. Okrećeš ključ za sobom, sedaš na ivicu kade. Dišeš. Pozvaće te kad ponovo bude na tebe red. Da kažeš nešto kao gutenabend und fiel dank.

lepotaizdravlje.rsGetty via Guliver

The post Duda Alapača: Gutenabend i taj rad appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Neko za čaj možda…?

$
0
0

Šta crtaš, mama, pita me dete. Čajnik, kažem. Kakav ti je to čajnik..? Starinski, odgovaram. Ja nikad nisam videla takav, zaključuje. Ja jesam, kad sam bila mala. Baš mala. Ti, mama, baš voliš te stare stvari.

Jeste. Mama voli stare stvari. Mama je jedna staromodna cura. Možda staromodnija nego što bi se na prvi pogled dalo zaključiti. Mislim, nije da spavam s papilotnama i fajtam kosu ehotonom, ali, kad malo bolje porazmislim – ja sam jedna stara duša. Demode primerak. Ostala u vremenu čajnika. Crvenih čajnika na bele tufne.

Ja sam cura heklanih stolnjaka i miljea. Keramičkih figurica donetih ko zna otkud. Šoljica sa onim tankim drščicama u koje staje tek par gutljaja. Ja sam cura vanilica. I uštipaka. I kora pečenih na plotni. Ja sam cura šporeta na drva. Slatkog od dunja, posluženog u šatulicama. (Pročitaj: Duda Alapača: Gutenabend i taj rad)

Ja sam cura ratluka. Gurabija. Hurmašica. Svilenih bombona i ušećerenih jabuka. Ja sam cura koja pije bozu i salep. Nigde više ne prave salep. Kažu, puno šećera, niko ga neće. Ja sam cura šampita, krempita i tulumbi. Ringšpila i velikogospojinskih vašara. Liciderskih srca. I ploča. Pravih pravcatih ploča. Kaseta koje nemam više na čemu da pustim. Ja sam cura fotelja s visokim naslonom. Lampi s ručno rađenim abažurima. Zavesa s karnerima. Mušema na cvetiće. Ja volim rukopis, prava rukom pisana slova, ne kojekakve fontove. Mant’e me… I volim sve što je staro – stari nameštaj, stare zgrade s visokim plafonima, stare fotografije, razglednice od pre pola veka, stare knjige, stare priče, stare ljude…

O, da, stare ljude mnogo volim. Ima nečeg u načinu na koji smireno, neprimećeni promiču, krckaju dan po dan. Uvek se raspilavim kad vidim taj sjaj u oku, kada se pomene mladost, hiljadudevetstopedesetineka, vreme kome čak ni katrakte, ni ablacije retine – ne mogu ništa.

I onda stanem, pustim da mi pričaju, oslanjajući se o svoje štapove… A ja samo stojim, gledam te ruke prošarane venama poput vodenog toka na geografskoj karti. Udišem brione, pomade, kapute koji bi mogli da mi budu vršnjaci, starija braća možda, kapute iz kojih proviruje pocepana postava, miris naftalina, posmatram te ivice rukava načete vremenom, dugmad koja se klate, džepove u kojima stiskaju maramice, prave platnene maramice, pažljivo opšivene, popeglane na trokut.

Gledam te poslednje žive primerke vremena koje polako bledi i, naočigled svih, presušuje kao ponornica. Moramo jednom da popijemo kafu, predlažem. Da ne stojimo ovako na ulici. Ne smem, govori, zabranio mi lekar, zbog pritiska. Ništa više ne smem, ni kafu, ni rakiju, ni slano, ljuto, kiselo.. Pa od čega da živim, doktore, pitam ga. Od ljubavi, kaže. Eeee, moj doktore, nema ljubavi u mojim godinama. Pozovu ponekad, pitaju “kako si ćale“, svrate jednom u dva meseca… Da umrem, ne bi ni znali… (Pročitaj: Duda Alapača: Jel’ ti to nešto meni…?)

Nemojte tako, ako ne može kafa, evo – popićemo čaj, okej..? Okej, prevaljuje preko usta tu stranu reč na koju se nikada nije sasvim navikao. I nije okej jedino čime nije uspeo da ovlada. Ne ide mu to s tim mobilnim. Ni daljinskim. Probali da ga nauče na viber, skajp, da mogu bar da se vide, ne ume da uključi prednju kameru. Nije to za mene, priznaje. Vi to znate bolje, deco. Rastajemo se uz čvrsto obećanje da se sledeći put vidimo na čaju. Obećava da će se javiti, tamo neki dan od srede.

Inače, ne sećam se kada sam poslednji put pila čaj. A bilo je čajeva u mom životu – nije da nije. Naročito u sezoni bronhitisa. Nema šta nisam pila i svakom im pamtim ukus. Naročito onom od crnog luka. Moraš, govorila je baba, on je dobar za kašalj. Vidiš da celu noć ripaš k’o magarac. Škripi ti u plućima. Ajde, srkni… Vruć je, branim se. Neka je, vruć se i pije.

Onda se sećam slatkastog ukusa čaja od zove. I on je, biće, bio za neki kašalj. Pa čaja od dunjinog lista. Za stomak, ako se ne varam. Onda nane. Nanu sam jedino volela. Kamilica mi je bila više onako k’o vodica. Kada su bronhitisi prestali da me posećuju, oprostila sam se od čajeva. Ima tome, dobrih trideset godina. Posle sam prešla na kafu. Tu i tamo probala da se naviknem na neki voćni, aromatični – ne ide. Zeleni – ne ide ni on. Crni – suviše crn za moj ukus. Sve u svemu, čaj je u našoj kući, nekako ostao po strani, nešto što se pije samo u slučaju krajnje nužde.

Lep ti je taj čajnik, primećuje dete. Spuštam četkicu i ustajem sa stolice. Gde ćeš, pita me. Da pristavim čaj. Što..? Jel’ te nešto boli..? Ne, što..? Onako, kaže. Čudno mi da ti piješ čaj. Znam. I meni. (Pročitaj: Duda Alapača: Šta ćemo za gospođu)

lepotaizdravlje.rsGetty via Guliver

The post Duda Alapača: Neko za čaj možda…? appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: U sto marke, kume

$
0
0
Ne tako davno – stvari su imale nekakvog smisla. Mogla sam da razumem, da skopčam dva i dva. I zašto maske, i zašto zatvaranje i zašto ovo i zašto ono. Da kažem – dobro, možda ovu godinu nisam baš ovako zamišljala, možda sam imala neke sasvim druge planove, ali sve sam mislila – ako je to za opšte dobro, za dobro svih nas – pa evo, pristajem. Recite samo gde da potpišem… Tu..? Ok.
Od tog ne tako davnog vremena dele me jedva dva godišnja doba. I sada mi ništa više nije jasno.
Nije mi jasno – ni kako je krenulo, ni otkud je tačno došlo, još manje kada će završiti.
Ne znam da li ova napast stvarno ima simptome ili može da se preleži na nogama.
Ne znam jesam li ili nisam rizična grupa.
Ne znam da li je pametno – ići po lekarima ili se pritajiti, lečiti na svoju ruku.
Ne znam da li vitamin D stvarno pomaže.
Ne znam ni da li je beli luk delotvoran kao što se priča.
Ne razumem se ni u te vražije maske, kume. (Pročitaj: Duda Alapača: Gutenabend i taj rad)
Jedan sloj, dva sloja, tri sloja, s ventilom, bez ventila, šivene ili hirurške, ili skroz bez…
Ne znam dal’ nam je zdravstveni sistem pred kolapsom ni da li je davno zakazao.
Ne znam da li su testovi pouzdani. I kada je pravo vreme za PCR. Koliko tačno dana posle pojave prvih simptoma?
Mislim, ako se uopšte pojave…
Ne znam da li je bolje snimiti pluća odmah ili sačekati da upala uzme maha.
Ne znam koliko rendgena smo u stanju da podnesemo a da ne počnemo da svetlimo noću.
Ne znam šta će nam strpati u tu vakcinu.
Ne znam ni kada će doći red na nas.
Ni šta će biti onda. A pričaju svašta.
I ne znam da li je svaka vest koju čujem – proverena.
Ne znam da li sam pozitivna.
Ne znam da li je onaj pored mene pozitivan.
Ne znam dokle ću da pipam decu po čelu da proverim da slučajno nemaju…
Ni do kad ću da sve oko sebe fajtam alkoholom i dezinfikujem sve što dotaknem.
Ne znam kada ću načeti onu kesu pasulja što stoji od marta.
Ni kada mi je gomilanje makarona prešlo u naviku.
Ne znam kada ću prestati da trnem od onog “mama, nešto me grebe u grlu“.
Ne znam da li ću više ikada izaći iz kuće bez da proverim da li sam sve ponela. Maska..? Tu. Asepsol..? Tu. Vlažne maramice…? Tu, brate mili..! (Pročitaj: Duda Alapača: Jel’ ti to nešto meni…?)
Ne znam da li se osećam sigurnom kad izađem na ulicu, kad pored mene prođe neko i nakašlje se. Daleko bilo, hrakne.
Ne znam da li je bolji Andol ili Midol..?
Hemomicin ili Panklav..?
Ne znam da li se 37,2 računa u temperaturu.
Ne znam do kog je trenutka ok pretvarati se da je sve normalno.
Ni kada panika stvarno postaje legitimna, a strah opravdan.
Kad čuješ da je neko kog poznaješ – bolestan..?
Kada ti neko blizak završi na respiratoru..?
Ili kad odeš na prvo opelo..?
Ne znam ni šta nas to tera da stalno udaramo kontru jedni drugima.
Pa ako ti kažeš da je sve crno, ja kažem – e,nije, belo je.
I svi kao znamo sve, te prirodno je, te veštačko je, te sve je ovo unapred smišljeno, prskaju nas odozgo, gejts i negejts, globalisti, satanisti, pet ge, leteći objekti, čuda.
Pa se razumemo i u saturacije. I u hospitalizacije. U čipovanja i brnjice i u sve.
Samo se u ljude ne razumemo.
I nije nam jasno da ćemo na kraju jedni od drugih oboleti.
Odroditi se.
Odstraniti.
Zastraniti.
Da ćemo, ako ovako nastavimo, zaboraviti da se grlimo, dodirujemo, tapšemo po ramenu, kažemo – biće sve ok, proći će.
Jer – biće sve ok, ljudi dragi.
I proći će.
Sve prođe. Čak i kad malo šta nagoveštava kraj.
O, znam ja da nije lako. Znam da će pre nego što postane lakše, biti još teže.
I da ćemo morati da zbijemo redove. Stisnemo zube. Stegnemo kaiš.
Ali i raširimo ruke, na kraju. Naučimo da se smejemo očima. Da razumemo jedni druge.
Da prestanemo da režimo i ujedamo, tetanusa odavno nema da se nađe, pa vi sad vidite.
Znam šta sad misliš – udavi ga ova više, vala. Dobrota pa dobrota…!?
I čuj – da raširimo ruke..? Ko kome danas bilo šta širi…?
Odavno se skupljamo. (Pročitaj: Duda Alapača: Neko za čaj možda…?)Čovek je jeftina sintetika.
Loš sirovinski sastav.
Zemlja je ravna ploča.
Možda jeste, ko sam ja da znam..?
Možda ovu godinu stvarno nisam ovako zamišljala?
Možda je i meni već svega preko glave..?
Pun…kufer.
Zabrana.
Dozvola.
Javnih okupljanja. Ugostiteljskih objekata. Otvorenih i zatvorenih prostora. Fizičkog rastojanja. Mera. Preporuka. Uredbi. Ukaza. Dezobarijera. Distance. Svega.
Pa opet, guram nekako.
Bez da grizem unaokolo. Bez da mašem motkom. Bez da vičem “uaaaaa“ i upirem prstom u tebe ili njega.
A čovek… pa čovek je od prirodnih vlakana.
Pravljen da traje dugo. Izdržaće.
U to sam sigurna.
Mogu i da se kladim.
I u sto marke, kume.
Ma, i da potpišem, ako treba, samo reci gde… Tu, jel’..?
Eto.
Izdržaćemo.
lepotaizdravlje.rsGetty via Guliver

The post Duda Alapača: U sto marke, kume appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Dobrota uvek igra

$
0
0

Pričam juče s mojom Gagom – kuka kako je celu subotu sređivala ormare. Te ovo malo, ono veliko, te zimsko, te nezimsko… Uglavnom, tovar stvari odvojila, ne zna šta će s njima. Imaš li koga da mu treba garderobe, pita me. Imam, kažem. Eno u Krfskoj svratište za decu, njima sve treba. Ih, čak u Krfskoj, veli. Nemam ti ja kad da odem do tamo, dok dođem s posla, dok sednem u kola, dok… Stani, prekidoh je. U prevodu – nemaš vremena da budeš dobar čovek..? Ona se namršti, vidim – nije joj pravo. Nisam baš tako mislila, reče. Znam, al’ tako je ispalo. Pa ljutila se ti – ne ljutila.

Mislim, ne može niko da mi kaže kako nema vremena da uradi jednu dobru stvar nedeljno. Samo jednu, pa neka to, za početak bude i ona koja mu neće oduzeti više od dva minuta vremena. Da pošalješ jedan sms za neko bolesno dete – treba ti trideset sekundi, možda i manje. Da onaj bajat hleb umesto u kontejner, ostaviš pored, pa uzeće neko – ne treba vreme, samo dobra volja. Da, dok čekaš na zeleno, onom prosjaku daš koji dinar. Pa neka je to i “organizovani kriminal“, nema veze, ti ne znaš, i nije tvoje da znaš – tvoje je da pomogneš. (Pročitaj: Duda Alapača: U sto marke kume)

I ne mora ta pomoć uvek biti u parama. Postoji toliko načina da se bude dobar i nekom pomogne, a da te to ne košta ama baš ništa. Ni vremena, ni para, ni ničega. Samo treba započeti. Uraditi prvu dobru stvar. Kasnije sve ide samo od sebe. Navuče se čovek – jer osećaj je mnogo dobar. Voza te posle danima.

Jeste, ova godina nas je sve zatekla. Ni pre nje nismo živeli bogznakako. I mi koji sebe volimo da nazovemo nekakvom srednjom klasom, počeli smo da hramljemo. Kako li je tek onima koji su oduvek živeli na nekoj granici i u nemaštini..? Kako li je onima koji su se, na sve to i razboleli…? Ostali bez posla…? Daleko bilo, izgubili nekog svog..? Zato – pomozi. Nemaš izgovor. Pokloni odeću. Obuću. Nisu ti potrebne četiri zimske jakne. Pet pari čizama. Tvojoj deci nisu potrebne one igračke s tavana. Ni onaj madrac iz podruma. Ako nemaš šta da daš – a ti daj sebe. Volontiraj. Izdvoj sat vremena sedmično i pomozi nekom na licu mesta. Sat vremena nije puno. Ako imaš kad da spavaš do podne, ako imaš kad da sediš kod frizerke dva sata i isto toliko odvojiš na izlivanje noktiju, nadogradnju trepavica ili čega sve ne, ako možeš da bazaš po radnjama po ceo dan – onda možeš da odvojiš i taj sat vremena nedeljno da budeš čovek. (Pročitaj: Duda Alapača: Neko za čaj možda…?) 

Jer ide zima. Jutros sam prvi put zatekla mraz na kolima. Živa sam se tresla dok se vazduh u autu nije malo smlačio. Onda sam pomislila na one koji su noć proveli na ulici. Bez četiri zida, bez krova nad glavom, bez toplog ćebeta, šolje čaja i bez igde ikoga. I onda mi više nije bilo tako hladno. Samo me bilo sramota od onih plus deset u kolima, i dvadeset dva u kući iz koje sam upravo izašla. Bilo me sramota jer sam sinoć pomislila kako mi je ove godine more baš falilo. I kako je greota što su nas je toliko toga mimoišlo. Što smo ostali bez koncerata, bez takmičenja, turnira, odlazaka na more, planinu. Malo je ko plivao ove godine. Malo će ko skijati ove godine. Istina, otkazane su nam i slave, kafane, bioskopi, deda mrazovi, novogodišnje predstave u učionicama, klizališta, štandovi s kuvanim vinom i pecivima s cimetom. (Pročitaj: Duda Alapača: Gutenabend i taj rad)

Svašta nam je otkazano ove godine.
Ali dobrota nije. Dobrota je kao predstava koja nikad ne silazi s repertoara. Za dobrotu se traži karta više. U dobroti glume najbolji glumci. Dobrota se igra na bis. Dobrota je klasika. Kao Hamlet. Antigona, Tramvaj zvani želja – dobrota nikad ne izlazi iz mode.
Zato – pomozi.
Nemaš izgovor.
Ili…?

Lepota i zdravljeGetty via Guliver

The post Duda Alapača: Dobrota uvek igra appeared first on Lepota i zdravlje.


Duda Alapača: Sve svoje sobom nosim

$
0
0

Krenu danas u neko doba da me boli glava. Reko’ – imam brufen u torbi sto posto. Uvek ga nosim.
Đa za jedan zadžepak, đa za drugi – ništa. Tek u trećem ga napipah nekako. Naoko cela tableta, bele boje, duguljastog oblika, al’ “ambalaže bez“.
Liznem – ono gorko. Ajde mislim se, nema šta  da bude nego brufen. Druge droge ne uzimam.
Uglavnom – popijem, šta ću, il’ to il’ da menjam glavu. Treće nema.

A kad sam već tu, reko’ – taman da sredim ovu moju transportnu vreću – nisam odavno.
Rašniram lepo one pregrade, a tamo… Mislim, mene čovek da vidi na ulici, tačno bi pomislio da se selim u inostranstvo. Za sva vremena. Kako i ne bi, kad sam uvek pod punom ratnom opremom. Nema čega nema. Omnia mea mecum porto. Što će reći – sve svoje sobom nosim. A naročito ono što mi ne treba, jelte. (Duda Alapača: Dobrota uvek igra)

Prvo, ceo jedan neseser sa šminkom. Pola kila najmanje. Onda, jedno pakovanje Fisherman and Friends bombona iz 1876. Tri bombone pretekle. Toliko su grdnog ukusa, ali jake, oči mi zasuze od njih. Što ’no vele na reklami – neutrališu sve neprijatne mirise. Odlične kad se najedeš paprika s belim lukom. Ili kad te zaustavi policija. Jeste li pili..? Ko, ja..? Neee, bože sačuvaj. Samo vodu. Kiselu. Dun’te, molivas… Sve u redu, srećan put, gospođo.

Nego, da nastavim dalje.
Jedna koverta bela. Prazna. Presavijena na pola.  Što li je čuvam – da me ko pita..? Onda, papirna kesica sa četiri maske za jednokratnu upotrebu. Jedna višestruko iskorišćena maska za jednokratnu upotrebu – s tragovima karmina, pudera i vrlo verovatno – virusa Zapadnog Nila na sebi. Jedna skorena maskara. Čarape – nazuvke, privremeno nastanjene u mojoj torbi od septembra, kad smo ono bili na selu pa zaladilo. Punjač za telefon, jasno označen bordo lakom za nokte – kako bi ukućani znali da je u pitanju MOJ punjač i da ću ih zadaviti ako krenem ujutro da prevrćem po sobama – a njega nema. A nema ga svaki treći dan. U proseku. Brane se ćutanjem ili kažu ’’nisam ja’’.

nezaboravni-momenti-sa-instagrama

 

Dalje, jedan fiskalni račun iz Lagune. Amos Oz, Moj Mihael, meki povez, dvesta i nešto strana, nosim – da imam nečim da prekratim vreme u prevozu. Jedan papir s posla koji ne znam šta je i šta traži u mojoj torbi. Veštački zaslađivač – veliko pakovanje, 1200 tabletica, taman da potraje tamo do 2034-e. Račun za fiksni telefon. Koverta – neotvorena, dakle – neplaćen. Dakle – isključiće mi telefon. Dakle – nije ni važno, ionako me zovu samo da mi nude dušeke i masažere. I to subotom popodne, kad pošten svet odmara. (Duda Alapača: U sto marke, kume)

Dalje, papir na kome piše – dragi komšija Jovanoviću, molim vas, izvinite što sam ovako stala, ja sam iz broja 14, zovite, silazim za tri sekunde. 064 65 80… i tako dalje. Dobar neki čovek, uvek mu parkiram ispred kapije – a on ništa, ne ljuti se.

Ondak, račun za kablovsku za dedin stan. Infostan za dedin stan. Sredstvo za dezinfekciju ruku u gelu. 60% alkohola. Sredstvo za dezinfekciju ruku, pokretne i nepokretne imovine – u tečnom stanju, takođe 60% alkohola. Rešenje o porezu za ovu godinu. Dug – nula dinara, jer – sve ti ja to volim na vreme, bogu božije, caru carevo.

Dalje, krpica za brisanje naočara na kojoj piše Augenoptikermeister, Banhofstr. 9. Bila u unutrašnjem džepu jakne što mi je Vesna dala, a njoj poslala Natalija iz Minhena, a Nataliji dala frau Elza iz krankenhausa. Ako joj je verovati na reč.

Jedna žvaka. Nežvakana, dabome. Jedan parfem, onaj malečki, što mi Goca poklonila kad smo se posle Nove godine videle na kafi. Jedno pakovanje tableta za izbacivanje tečnosti – na biljnoj bazi. Rekla mi apotekarka da se od njih i mrša. Pila nedelju dana pa prestala. Dobila kilo i po ’’tečnosti’’. Lažu sve.

Onda slip od kartice. Ključevi od kuće. Ajde to mu dođe i normalno. Ključevi od dedinog stana, sandučeta i parking mesta. Ključevi od kola. Vlastitih. Žuti marker – jer ja volim da podvlačim kad naiđem na nešto bitno. Dnevnik. Tvrdi povez. Težak k’o tuč. Poslednji put pisan – juče, što je za svaku pohvalu, znači – idem u korak s vremenom. (Duda Alapača: Neko za čaj možda…?)

Zašto sam još uvek singl?

eggeeggjiew/Getty via Guliver

Novčanik. E to je tek posebna priča. Unutra – dva blanko računa od taksija, kartica za bus plus, papagaj što mi je dete nacrtalo, potvrde o isporučenim pošiljkama, kad sam slala slike poštom, kartica kluba čitalaca, recept za Sinacilin koji mi nisu priznali, pa sam morala da platim, vizit karta zubarke što ima ordinaciju u tržnom centru kod okretnice, snimak četvorke, dole levo, koren propao, zub izvađen, rendgen čuvam valjda k’o što ljudi čuvaju fotografije iz mladih dana, šta li…? Inače, žena ima laku ruku, osetila nisam. Ondak – lična karta, vozačka, saobraćajna, Ikea femili kartica, presavijeni papir na kome piše ’’palanka ponekad godi’’, rukopis moj, da me ubiješ ne znam šta sam htela time da kažem, al’ ajd’ sad, onda izveštaj lekara specijaliste, Polyartitis, non specificata – u prevodu, nije ti ništa, idi kući i stavi ladne obloge na taj zglob. Što se para tiče – rasitnjena hiljadarka, što će reći – džeparoši i secikese – stop. Toliko o novčaniku. Da se vratimo u torbu. (Pročitaj: Duda Alapača: Grlim po kućama)

Na samom dnu – šećer u kesici. Braon. U očuvanom stanju. Šećer u kesici. Beli. U stanju prosutom svud po torbi. Pa tačno ću se ubiti. Jedna hemijska. Druga hemijska. I… treća hemijska. Mislim, što je sigurno – sigurno je. Prelazimo na zadžepak spoljašnji. Jedan uložak. Spajalica. Mine za tehničku olovku, HB 05. Još dve hemijske olovke. Nijedna tehnička. Gumica za kosu spiralnog oblika. Četvrtina tablete nepoznatog porekla i sastava, roze boje. Verovatno presolol. Papirić od žvake. Jedna Fisherman and Friends bombona – bez pakovanja. Prazna kutija Brufena. Rok trajanja: januar 2019. Istekao pre godinu i deset meseci. Pričamo o roku brufena koji sam malopre popila. Pipam se za glavu. Još je tu. I, gle čuda – više me i ne boli.

Nego… da nema neko nešto za želudac, možda, a…?

lepotaizdravlje.rsGetty via Guliver

The post Duda Alapača: Sve svoje sobom nosim appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Ne daj se, srce

$
0
0

Dragi dnevniče,

danas sam ceo dan bila nešto nešto nikakva, ali sve računam da je to od toga što je ponedeljak, a možda malo i zato što sam za vikend nabacila kilo i po, a pazila sam šta jedem. Mislim, jeli smo sve dijetalno, slatki kupus i meso. Moj muž kaže da kupus nadima i da to nisu kilogrami – nego voda, ali ja mislim da tu ima malo i mesa, jer ti se kod nas iz kupusa prvo pojede meso, a one liske posle neće niko.

Iako sam jutros, posle stajanja na vagu čvrsto rešila da pazim šta jedem (u prevodu – da ne jedem ništa dok ne spadnem na 63 kg), na poslu je u neko doba počelo malo da mi se manta, pa sam ipak uzela jednu kiflicu sa sirom što je Jaca donela da časti za rođendan. Kad mi ni posle toga nije bilo bolje – pomislila sam da mora da mi je pao šećer pa sam, urgentno munula i jednu baklavu a posle toga i lokum s bademima. I lokum s čokoladom. Šećer se možda podigao, ali i s njim i osećaj krivice, te sam se čvrsto zarekla da danas više ništa u usta neću staviti. Ni-šta..! (Pročitaj: Duda Alapača – A šta ćemo sad?)

I tako je i bilo, do pola pet, kad me je put opet naneo u kuhinju, te sam se nanovo dala na podizanje šećera, a dabome i soli, jer nivo elektrolita u organizmu značajno utiče na imunitet. Srećom, uskoro je došlo i do kraja radnog vremena – inače bi stradali i lokumi. I to ne samo oni s bademima i čokoladom, već i preostalih šest vrsta koje danas, iz čiste pristojnosti, nisam stigla da oprobam.
Tako da sam brže bolje, gonjena malopre pomenutom krivicom izletela napolje u 17:20. A onda sam se setila da su mi kola kod majstora te da ću kući morati pod a) taksijem, pod b) pešice i pod c) prevozom.

Opcija pešice je otpala odmah, jer mi je o ramenu visila torba od šest kila, a u ruci sam imala kesu iz Maksija, približne težine i gabarita. Opcija prevoza je eliminisana iz pandemijskih razloga, a pomalo i zbog toga što sedamdesetosmica relaciju od Zemuna do Banjice prelazi za šest i po sati, ako ne računamo stajanje na svakoj stanici.

Dakle, teška srca, odlučih se za jedinu preostalu, a svakako i najskuplju opciju – taksija. Okrenem broj, kažem – može jedno vozilo tu i tu, pusti mi ona onu muzikicu, veli ostanite na vezi. Ostadoh, šta ću. Srećom, brzo mi se javi i reče da vozilo to i to stiže za dva minuta. I vozilo bi tu, stvarno za dva minuta.

Dobar dan, dobar dan. Gde idemo? Reko – na Banjicu. Hoćemo li autoputem ili preko novog mosta..? Možete, što se mene tiče i preko Male Moštanice, samo ako nije gužva. Kako se primakosmo autoputu – vidiš kolonu – kraja joj nema. Da je evakuacija – ne bi ovako bilo. Idemo ipak na novi most, reče majstor. Dobro, de, mislim se, sve je bolje od one seobe Srbalja na autoputu.

I tako, dok smo čekali zeleno, ja osetih kako me nešto podbada u leđima. Ajde, mislim se, sigurno grč, kako i ne bi kad sedim po ceo dan, proći će… Kad ne lezi vraže – ono nastavi da boli još jače. I to sve k’o da me neko bode u leđa, tamam u predelu srceta. Naravno – odma’ mi prolete kroz glavu kako to nije običan grč, jer grč bude i prođe. A ovo ne prolazi. Setih se, brzinom munje, kako sam čitala da infarkt srca ima baš takve simptome – bola u leđima koji se spušta na želudac i dijafragmu i za pet minuta – ćao zdravo. Setih se kako je pisalo i da je snažan, isprovocirani kašalj odličan u predinfarktnim stanjima i da mu to dođe kao neka prirodna samo-masaža srca. Al’ ako počnem da kašljem, objasni ti ovom mučeniku što se ionako sav zamoto k’o Taliban, da nemam koronu nego da eto samo masiram srce. Ima da me izbaci na sred ulice. Ništa, krenem ja da dišem duboko i smireno. Udah, pa pet sekundi pauze, pa izdah. Pa sve ponovo. Ono, bog ga ne ubio, umesto da prestane da boli – stade da žiga još jače. I da se spušta na želudac.

Fertographer/Getty via Guliver

Reko – ako potraje do sledećeg semafora, ima da mu kažem da zavrne u hitnu, nema mi druge. U glavi već poćeh da prebiram šta imam na sebi i dal mi je unterciger onako po pe-esu, hoću reći – ako tamo krenu da me skidaju – da se ne obrukam. Ubrzo uvideh da mi bruka ne gine ako mi samo rukav do lakta zadignu – te odustadoh od hitne. Ništa, mislim se, imam fore do kuće. Ako ne prođe, lepo se plaknem, obrijem noge, pa onda tako k’o čovek da idem da mrem.

I tako, dišem li dišem, a sve mislim – pa baš je to bezveze, da od svih mesta na ovom svetu, skončam u taksiju. Nit’ znam čoveka, nit’ zna on mene, a kako vozi i kako se prestrojava, ne deluje mi kao neki spretan tip – mislim da pokuša da me oživi i tako to. A da mi se, daleko bilo, nešto i desi – ne bi znao ni koga da zove – danas dobih nov telefon – u njemu nijednog jedinog kontakta. Mog’o bi eventualno da me pretražuje po slici s mobilnog – al’ pošto ni na slici ne ličim na sebe – zaveli bi me kao NN lice dok familija ne prijavi nestanak. Dakle – na taksistu da ne računam. A ni gužva mi ne ide u prilog. Ako ja možda i poživim, ovo pola kila mlevenog ima da se pokvari do kuće garant. Paz’ šta ti kažem. (Pročitaj: Duda Alapača: Sve svoje sobom nosim)

Uglavnom ti ja tako, čekajući da preminem, počeh da mislim kako bi bilo lepo da mogu da pošaljem koju porukicu mojima. Ne moram ništa eksplicitno da im pominjem, nego čisto onako “znam da vam dugo nisam rekla da vas volim, pa eto – volim vas…“ ali brže bolje odustadoh – jer bi Vlada odma’ skont’o da nešto nije kako treba i stepen uzbune podigao na, minimum, narandžasti nivo, i odma’ bi zvao da vidi šta se dešava a ja ne želim da me upamti po “ma ništa, eto malo me srce žiga, poljubi dete, i da znaš – hvala ti što si me trpeo sve ove godine“. Ne ide, pa jel’…?

Elem, mic po mic, stigosmo mi i do Drajzerove. Pa mislim se, ako do sad nisam umrla – ne ide ni da me sad istovari u Dragišu Mišovića. Ionako su prebukirani, samo im ja još s mojim srcem falim. Videću dok dođemo do VMA, rekoh sebi. Kad da vi’š čuda, majstor na kružnom okrenu levo. Ček, ček… a što tuda, skočim ja sa zadnjeg sedišta. Kaže – pa tuda me vodi navigacija. A ne, brale, mislim se, okreći vozilo na drugu stranu, to kud tebe vodi navigacija je čisto panoramsko razgledanje koje služi da mi iz džepa izbije petsto dinara minimum. Znaš li ti da je pola kila junećeg – tristadesvedesetdevet zarez devedesetdevet…? Na ovu skupoću on bi mene – okolo naokolo…? Reko’ hoćete molivas da se okrenete na kružnom toku pa da idemo pored VMA…? Kako vi kažete. Naravno da je kako ja kažem. Ne nego ajmo malo do Slavije, nisam odavno bila, pa ćemo onda preko Bulevara i Krsta nazad. Manja je gužva tuda. Nije nego.

Vozi on, ćutim ja. U neko doba oglasi se i teta Navigacija. Za dve stotine metara stići ćete na odredište. Koliko sam dužna, pitam. Hiljadu i dvanaest dinara, kaže. O hiljadu ti i dvanaest spiskova, mislim se, u petak me ova ista vožnja izašla sedamsto. Al’ dobro. Platim, pokupim onu torbu, kesu iz Maksija, telefon, novčanik, izađem, skinem onu masku – reko’ da se bar nadišem k’o čovek. Okrenem se oko sebe, vidim – nema žive duše, mislim se – sad mo’š i kašljati – niko te ne vidi. Taman krenuh da se natežem i na silu nakašljavam, zazvoni mi telefon. Vlada. Da pita gde sam, kako sam, šta radim, klasika… Reko, evo me ispred zgrade, znaš kako me sve usput ži… i onda shvatim da me srce više ne boli i da me ništa ne probada i da je sa mnom sve ok i da od brijanja nogu ni danas nema ništa.

Pa lepo, kažem sebi i uđem u kuću. Prolete mi kroz glavu jedna sasvim poetska misao – kako, eto, ni srce ne boli kad je na svom mestu, kod kuće. A onda me u kuhinji sačeka nemili prizor, odnosno nered globalnih razmera. Kako si mama, upita dete Nisam nikako, rekoh, eto kako sam. Kako da budem, kad me sačeka ova Hirošima ovde…? A šta ćemo da jedemo, upita dete. Ješćete kupusa. Ona me pogleda. Što, fali li šta kupusu..? Ništa, reče. Osim mesa.

lepotaizdravlje.rsFertographer/Getty via Guliver

The post Duda Alapača: Ne daj se, srce appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Ni O od opuštanja

$
0
0

Uglavnom, kaže ti ona meni, mama moraš malo da se opustiš, mnogo si napeta. Jel’…? Pa jeste. Zašto lepo ne počneš da meditiraš? Molim…? Ništa molim, nego stavi slušalice u uši, lezi i za pola sata bićeš k’o nova. Stvarno? Jel’ vas to uče tamo u toj školi..? Ne, ja sam to sama otkrila. Vreme je da ti oduzmem taj telefon, pomislim. Četrnaest godina i već mi sama otkriva meditacije. A čekaj, kažem ja, a što će tebi meditacija i za čije babe zdravlja se ti opuštaš..?! Želim da idem u Hogvorts, odgovara kao da je Hogvorts najnormalnije mesto na svetu, tamo kad prođeš Rudnik i Brđane, pa malo uzbrdo. Hogvorts ne postoji, kažem. Nema veze mama, meni postoji.
Elem, nagovori me da se opustim. Gurnu mi one slušalice u uši, poleže me na pod u dnevnoj i stade da se obuva. Šta ću sad…? Ništa, mama, samo slušaj šta ti priča i opusti se. E dete moje, ja sam poslednji put bila opuštena kad su me ubacili u totalnu anesteziju, teško da ti majci nešto drugo osim braunile u venu može pomoći, al’ ajde, mislim se, šta mi teško. Ja sam moderan roditelj, a moderni roditelji slušaju savete sopstvene dece, jer današnje roditeljstvo nije jednosmerna ulica.
Stavi kapu…! – dreknuh za njom.

Opusti se, mama…

Opusti se, mama, stavila saaaam…! – reče i zaključa vrata.
Sekund kasnije, pomislih kako bih mogla i pametnije da iskoristim te dragocene trenutke tišine, da skuvam kafu, pročitam nešto na miru, al’ mislim se “stvarno si smrad, ako si već obećala detetu, lezi tu i slušaj“.
I tako, krenusmo, ona teta s jutjuba i ja.
Stavite fokus na disanje naglašavajući izdah.
Jel’ to znači da treba da dišem..? Ok, dišem… Izdišem… Dišem… Šta sad..?
Sada ćemo opustiti cijelo tijelo.

Dišite polako i duboko.

Dišem, evo dišem.
Usredotočite se na stopala.
Usredo..šta..?
Opustite stopala.
Aha… Nisam kupila kamen za pete…
Opustite prste…pete…cijelo stopalo…
Mogla bi’ večeras taman da sredim i nokte… Šta smrdi ovo..?
Opustite zglobove…
Stvarno nešto smrdi… Da nije kanta…? Pa ne može da dobaci do dnevne.
Opustite listove…
Opusti ti ove moje listove, to ti je k’o kamen. Znaš li da imam šire listove od rođenog muža..?
Osjetite kako vam se listovi opuštaju.
A šteta, nekad bi i ja k’o žena obukla kratku suknju, a ne – samo četiri prsta ispod kolena.
Opustite koljena.
Dodirni mi kolena, to bi’ baš volela…Dobro, dobro, evo neću više…
Stavite fokus na natkoljenice.
Mogla bi sutra da potopim onu suvu butkicu, za pasulj. Otkad nismo pasulj…
Prsti, pete, stopala opuštena, zglobovi opušteni, listovi, koljena i natkoljenice… Usredotočite se na kukove, stražnjicu i zdjelicu.
Zdjelicu…? Hahaha…
Opustite stražnjicu.
Sestro, opuštena mi je evo već dvadeset godina…
Osjetite olakšanje.
Pa baš i ne osećam… E, nešto stvarno smrdi… ne umišljam.
Promatrajte kako se svakim izdahom stražnjica opušta.
Aham.
Stavite fokus na dlanove.
Mogla sam usisati… kakve su ovo mrve ovolike..?
Opustite zglobove ruku…
Opet su jeli čips.
Opustite podlaktice.
Znaš šta, neće mi više čips ući u kuću. Jesu im šuplja usta, šta..?
Opustite laktove i nadlaktice.
Evo svuda mrva…!
Usredotočite se na trbuh i prsa.
O, usredotočena sam od posle prvog porođaja… Razvukle su me k’o žvaku.
Opustite prsa i trbuh.
O tome ti i pričam, helou.
Usredotočite se na donji dio leđa. Osjetite podlogu ispod sebe.
Brate, šta je ovo…? Čep od flomastera..! Tačno sam znala..!
Osjetite mir.
Koji mir.. Meni i dalje nešto smrdi. Ako su opet gurnuli čarape ispod kauča…
Opustite ramena. Najvažnija točka kod opuštanja su ramena. Opustite ih.
A jeste, mene tačno boli to tu…
Osjetite to olakšanje.
Ok, ako ti kažeš… mada…
Opustite vrat.
Pa ovo tačno tepih smrdi…!
Opusite uši…
Kako brate mili da opustim uši..:!?
Opustite obraze.
E to znam..!
I umirite i opustite oči.
Hoću li sad da umrem..? Znaš, meni su rekli da ovo nije opasno.
Dišite duboko i osjetite mir.
Ako danas ne pojedemo onu sarmu, sutra je možemo bacit’…
Vaše tijelo sada je opušteno.
Ovaj tepih mora na pranje podhitno…!
Sada zamislite poviše sebe jedan mali bijeli oblak…
Jel’ ono paučina..? Pa i ne bila, ne znam kad sam zadnji put uradila generalku.
Radujete li mu se?
Kako da ne… I zavese bih mogla oprati. Al’ ne da mi se.
Vaša cijela glava sada svijetli u iscjelujućem svjetlu.
Kažem ja da ću da mrem od ovoga.
Taj oblak se polako spušta na vaš vrat i kišica svjetla sada pada po vašem vratu. Sada svijetli vaša glava i vaš vrat.
Dobro, brate, dok dođemo do peta ima da svetlim k’o Teslin kalem..!
Vidite kako svijetlite…
Pije mi se kafa.
I trbuh vam svijetli.
Osmi putnik, nema šta drugo…
Oblak se širi i spušta prema vašim kukovima, zdjelici, reproduktivnim organima i to sada svijetli…
E teško da će to da mi zasvetli… Jel’ ima još puno…? Otpadoše mi leđa…
I kišica pada po vašim nogama…
Ali ja ne volim da kisnem..!
Osjećate li kišicu…?
Ma, da, kako ne… Mogla bi’ nešto slatko da zbrzim danas. Nema smisla, bila nova godina a ja ništa slatko u kući nemam.
Zahvalite se na ovom trenutku.
Fala. Jel’ mogu sad da se odjavim…? Jel’ prošlo pola sata…?
Vizualizirajte kako svijetlite.
O ne..! Opet..?! Znaš, mila, stvarno moram u vece.
Nevjerovatan dar upravo dajete svom tijelu, i tijelo vam se zahvaljuje.
Imam bajaderu!
Uživajte do kraja meditacije.
Nema veze što sam je odvojila za Bubu. Uzeću joj drugu, niko ne mora da zna.
Ostanite da ležite još neko vreme, sami sa svojim mislima.
Sama sa svojim mislima..? Jes’ ti normalna..? Pa tačno ne bi’ više ni ustala…! Moje misli su opasna stvar, kapiraš..?
I ima koliko već danas da srolam ovaj tepih… j sačuvaj, pa kako se ovako nakupi svega…? Ne daj Bože da izmaknem kauč, ko zna šta bih tek tamo našla… Moram da usisam, ne vredi.
***
I, jesi se išta opustila…?
Jesam.
Stvarno te pitam.
Nisam. Sekunde jedne. Samo me leđa bole. A maloj da oduzmemo telefon na neko vreme, da ne bi sutra morali da je jurimo po Hogvortsu.
Misliš..?
Nego šta.

Duda AlapačaLepota i zdravlje

The post Duda Alapača: Ni O od opuštanja appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Molim vas, usporite

$
0
0

Davno je bilo, nisam mogla imati više od osam godina. Sedela sam na tepihu i besomučno premotavala Pipi dugu čarapu, nasnimljenu na VHS kasetu i donetu pravo iz tada još uvek Zapadne Nemačke. Pipi Langstrumpf su svako malo prekidale reklame. Prave pravcate raskošne reklame, kakve se nisu mogle videti na našim skromnim televizijama. I onda sam je čula, baš u reklami za Tchibo kafu. Tu reč – Instant. Das beste geben. (Pročitajte i: Duda Alapača: Mrtva si, kokoško)

Instant život

Šta znači instant, pitala sam teta Razu, punačku klimakteričnu i povazdan oznojenu ženu, kratke kanom obojene kose, ogromnih grudi i piskavog glasa, koja je u to vreme čuvala moju mlađu sestru. Ništa me ne pitaj, bona, vidiš da sam sva u goloj vodi, rekla je Raza i nastavila da se hladi najnovijim Oslobođenjem.

Od tada je prošlo trideset i pet godina. Ceo jedan život ostao je za nama. Raza se davno ohladila, a planeta ubrzala do te mere da smo zaboravili kako izgleda živeti, kretati se i disati – sporo. Sve je postalo instant i moderno. Jer moderan čovek ne može da čeka.

Moderan čovek nema vremena. Moderan čovek živi svoj život brzo i bez predaha. Predah je za slabe. Staromodne. Vrste u izumiranju.
Moderan čovek želi sve i želi odmah. Sad. Kafu i supu smo, čini se, davno prevazišli. Potrošačko društvo je dovelo instant gotovo do apsurda. Kao u onoj reklami gde vam za jedan proizvod uvale dva, i taman kad mislite da ste ih se rešili – čujete ono čuveno “i to nije sve“. To stvarno nije sve –  jer kako drugačije zadovoljiti horde nestrpljivih, a platežno sposobnih…? Kako ih zadržati..? Vezati za sebe..? Tako što ćete im ponuditi gotov proizvod, nadohvat ruke i u roku od odmah.

Ne morate ići dalje od prodavnica da shvatite da živimo u instant društvu. U društvu na dugme. Zapravo, ne više čak ni na dugme. Dugmad su takođe prevaziđena u rekordnom roku. Mi, nešto stariji, koji držimo kakav takav korak s tehnologijom, odavno živimo na tač. Oni mlađi se uveliko služe glasovnim komandama. Ne pitajte me kako znam. Jednom sam pričala s Aleksom, majke mi. I to nije sve.

Instant društvo se grozi čekanja u redovima. Blagajne su za luzere. Sada imamo bankomate i instant keš. Imamo instant odgovore na sva naša pitanja, jednim klikom na Gugl, novine nam prodaju instant vesti, banke nam šalju instant notifikacije prilikom svake kupovine, nude instant kredite – bez dolaska u banku, obavljamo instant kupovine i sve nam je na izvol’te. Kao da to nije dovoljno – društvene mreže nam nude instant reklame i instant rešenja za sve naše probleme. I to nije sve. (Pogledajte i prošle blogove: Duda Alapača: Ćuti, ali glasno)

U instant svetu je sve moguće. Možete da postanete milioner preko noći a da ne mrdnete malim prstom. Možete da učinite da vam preko noći narastu trepavice. I da skinete sedam kilograma za tri dana. I da produžite kosu, nokte, uvećate grudi, smanjite stomak, nađete svoju srodnu dušu uz pomoć algoritma. Možete da naučite jezik za svega tri nedelje. I tu nije kraj. Možete da završite silne škole a da se nijednom ne pojavite u učionici. I da za svega dva dana odgledate sve tri sezone omiljene serije.  Da je teta Raza živa, rekla bi da nam za bubrege prodaju i ono što se ne prodaje. I bila bi u pravu.

Deca nam odrastaju u ubeđenju da je život lopta šarena

Potpomognuti hiperprodukcijom jutjubera i influensera, deca nam odrastaju u ubeđenju da je život lopta šarena i da će uspeti bez po muke. Da će se lekcije same naučiti. Nagrade same osvojiti. Da će neko drugi rešavati njihove probleme, čitati i obrazovati se umesto njih, dok će oni za dva i po minuta efektivnog rada dnevno – zahvaljujući hordama obožavatelja – namlatiti kamaru para. Preko noći, svi ćemo postati instant lepi, instant mladi, instant srećni i instant bogati. I znate šta – ni to nije sve. Jer – u onlajnu – samo je nebo granica.

Ok, znam da ste navučeni na svoje pametne telefone, znam da su vam pažnja i koncentracija ravne nuli, znam da vam je mozak nabaždaren samo na zabavne sadržaje i da vam sve drugo izaziva skoro pa fizičku nelagodu. Znam da biste rođenu majku trampili za najnoviji ajfon, znam da mislite kako danas svi imaju pravo na svojih pet minuta slave, pa čak i oni koji nemaju bogznašta da kažu i pokažu (u moje vreme, to su se zvale budale), znam da vam lajkovi pumpaju ego, znam da vam taj mali ekran koji ne ispuštate iz ruke čak ni kada idete u vece, nudi jedan sasvim drugi, sasvim savršeni život. Znam da popularnost merite brojem pratilaca, lepotu kubnim centimetrima silikona a uspeh količinom para koje imate ili nemate. Ali to nije sve.

Znam da one koje zovete prijateljima – niste u životu videli, ne znate koliko su visoki, kakav im je glas uživo, kako zaista izgledaju, gde žive, kako im soba miriše, šta im rade tata i mama. Znam i to da ste i tako – navučeni na društvene mreže –  najusamljenija bića na svetu. Vaša sreća zavisi od količine poruka koja vas ujutro sačeka u inboksu, vaše samopouzdanje varira u odnosu na broj zahteva za prijateljstvo koje dobijete i učestalost objava u kojima ste tagovani. Je li to stvarno sve..? (Još od Dude Alapače na: Duda Alapača: Ni O od opuštanja)

Izgleda da jeste. I s jedne strane, potpuno vas razumem. Društvene mreže nam dozvoljavaju da budemo ono što želimo, (sjajno, jelda..?), da prikažemo samo ono što želimo, da kontrolišemo informacije koje dolaze do nas i da udaljimo one koji misle drugačije ili nam prosto ne imponuju. Vauuuu…!

Društvene mreže nas pretvaraju u egocentrične, duboko nesigurne i usamljene ljude koji se osećaju vrednim samo ukoliko se sadržaj koji dele – lajkuje, šeruje, komentariše ili postane viralan. A sve to zahteva ozbiljno vreme koje biste verovatno mogli provesti kvalitetnije. Dobro, možda biste i želeli, ali više ni sami ne znate kako. Nažalost, za većinu vas je već kasno. Postali ste zatočenici svog sopstvenog telefona. Postali ste generacija koja komunicira isključivo putem smajlija (iliti emotikona), u stvarnom životu retko sposobna za empatiju. Postali ste nestrpljivi. Isporuka danas za sutra – za vas je suviše spora. Čekanje na bilo šta, i bilo koga – čisto gubljenje vremena. Tužno, jelda..? Pa jeste. I to nije sve.

Zato vas molim – usporite

Ukoliko nastavimo ovim tempom, za kratko vreme ćemo postati klinički depresivna nacija, krivih leđa, lošeg držanja, još gore komunikacije, rađaćemo se i umirati, narkomanišući svako na svom telefonu, potpuno operisani od svega što se oko nas dešava. Operisani od nas samih, okupirani svojim skučenim mislima i beskonačnim željama. I to nije sve.

Zato vas molim – usporite. Za početak, ostavite taj vražji telefon barem dok jedete. Pričajte za stolom. Razgovarajte s onim od preko puta. Hvatajte neke jače signale, kačite se na neke lepše mreže. Za svoje dobro – stavite se na hold. U oflajn. Bar neko vreme. Ne padajte na fore. Šta god vam pričali ti vaši hobiti iz telefona, dobar deo ljudi, pravih ljudi, i dan danas zarađuje sopstvenim radom, i to, verovali ili ne – pošteno. I to nije sve.

Dobar deo onih koji se venčavaju iz ljubavi i dan danas ostaje zajedno. Vreme koje je potrebno za prosečan kapital meri se u životima i generacijama, nikako u minutima i danima. Hrana koja se sprema za pet minuta ili nije zdrava ili goji ili nije ukusna. Prijateljstva sklopljena  posle dva klika – teško da traju. Brakovi zasnovani na interesu, se troše,  deca rođena iz interesa – ne vole.

Sve te instant šeme koje nam plasiraju, ne služe ničemu osim da nas skrenu s pravog, na duge staze održivog puta. Zato, ne tražite prečice. Nema ih. Idite pravo. Korak po korak, dan po dan.  Udahnite duboko. Život nije trka na sto metara. Život je maraton. Zato krenite polako i na vreme. Dobacite dalje od vajfaj signala. I ne odustajte nakon prve krivine, nakon provog uspona, prvog “ne mogu“.
Možeš. Samo trči. I eto, to ti je sve.

Duda AlapačaGetty Images via Guliver

The post Duda Alapača: Molim vas, usporite appeared first on Lepota i zdravlje.

Duda Alapača: Džigericu mi moju pojedoste!

$
0
0

Uđem danas u Maksi, stanem, gledam ono meso, tačno ne znam šta bi… Pade mi pogled na džigericu i tu se dobro zamislim.

Moju babu ću pamtiti po dve rečenice: kako to nisi gladna i džigericu mi moju pojedoste.

Ovo prvo i nekako, sedneš za sto, pojedeš sve u tanjiru i mirna Bačka. Ali džigerica… Od džigerice mi je stvarno ostala trauma. Prvo, kad imaš pet-šest godina – nisi baš sasvim načisto šta je to džigerica. Znaš tek toliko da je to nešto što baba smatra jako dragocenim čim sve možeš da jedeš, a samo tu džigericu ne i što, sva je prilika, možda baš i nije za jelo. I nije bilo strašno dok nisam znala šta je džigerica. Problem je nastao kad sam saznala, i to tako što sam negde naletela na priču o Prometeju kome je onako prikovanom za stenu vrana svaki dan, za kaznu, kljucala tu istu džigericu. Kako nije umro, pitala sam mamu. Otkud znam, rekla je, jetra se regeneriše. A jetra je…? Bože, dete, pa jetra je džigerica, zar ne znaš..?

Tek otkako sam saznala da se jetra regeneriše – malo mi je laknulo. Babina se očigledno regenerisala u proseku jednom dnevno. A nismo mi bili mnogo nevaljala deca, nego je baba bila ters. To šta je ona nama znala da izgovori – pa dobro smo uopšte normalni. I sad, kad malo porazmislim, dobro smo se ikako i igrali. Da se baba pitala, stavila bi nas u vitrinu i to bi bilo to. Otprilike.

Kod babe smo mogli da jurcamo samo napolju. U kući si morao da sediš u stavu mirno, da se ne cucaš na stolici, da ne držiš laktove na stolu, da ne treseš mrve na tepih (to sluti glad), da ne diraš šustikle i da ćebe okrećeš isključivo na pravu stranu – malo cveće do glave, veliko na noge. A i to što smo se igrali napolju, pa i to nije bila baš neka mnogo bezbrižna igra. Sedneš na beton – eto ti babe. Misliš li ti da rađaš decu..? Ja je gledam, onako, odozdo, u fazonu “ali bako, ja imam šest godina“. Nema veze, sve ti je to za babu isto, beton je beton – i sa šest i sa dvaesšes’. Krenemo mi deca da se kreveljimo jedno drugom – opet, eto ti babe, kaže “ne rasteži ta usta, hoćeš da ti tako ostanu…?“ Valjamo se po travi, preskočim preko brata od strica, kad samo čuješ babu “Ne preskači ga, neće porastiiiii…“ Kud više da raste, mislim se, vidiš li da ima metar ipo…? (Šta ću, ja sam tad mislila da je metar ipo neka visina).

Pročitajte i… Duda Alapača: Maksimum pet

A daleko bilo da neko počne da zviždi… “Ne prizivajte mi miševe“. Onda – ne sedi na ćošku, nećeš se udati. Pa gde ćeš bez potkošulje…? (a napolju upekla zvezda, maj mesec). Jesi gladna? Nis…Jesi. Sedi. Ali, baba… Ništa, ali baba. Kome sam ja ovo spremala…? Spavate…? A osam sati prošlo… Eeeee, živote… Što sam ja bolja, vi ste sve gori. Reći ću roditeljima da mi vas više ne dovode. Dosta je meni moga posla. Ali bako, mi se samo igramo. Pa jeste, vi se samo igrate, a ja samo radim. Umesto da uzmete ove grabulje da mi pomognete… Ali bako, rekla si da ne smemo da diramo grabulje… Ajde, bežte, samo me sekirate, džigericu mi moju pojedoste. Sikter..!

I šta ćemo danas, komšinice, prekide me mesar.
Dajte mi pola kila dži… mlevenog mesa.
Nešto nisam za džigericu.
Ne ide, džaba.

lepotaizdravlje.rsAmelia Bartlett via Unsplash

The post Duda Alapača: Džigericu mi moju pojedoste! appeared first on Lepota i zdravlje.

Viewing all 796 articles
Browse latest View live


Latest Images